Naslovna Blog Kava s Ivonom. Nešto veliko

Kava s Ivonom. Nešto veliko

Mi djeca podmajevičkog kraja svakog prvog juna počinjemo otvorenih očiju sanjati neke velike stvari koje očekujemo od ljeta koje dolazi i tako ama baš svake godine, ali ljeto nam nije bilo Bog zna kako naklonjeno, pa raspust bude zanimljiv samo onoliko koliko se mi potrudimo da sebi uljepšamo svakodnevnicu sa ograničenim resursima koje smo posjedovali. Život je tokom raspusta tekao sporo, laganim koracima, vrijeme nije žurilo, a voće je brzo zrelo i postajalo sve ukusnije iz dana u dan.
Pravi se zaokret ipak desio kada sam završila prvi razred srednje škole kada su mame drugare Jukiće i mene upisali na kurs njemačkog jezika koji se pohađao u gradu dva puta sedmično. Bila je to naša lična manifestacija Ljeto u Tuzli, a imali smo i parica sa strane pošto se nije išlo u školu, pa bismo skoknuli i na sladoled ili pak do obližnje pekare po voljene nam štrudle sa makom. Uvijek smo dolazili znatno ranije od ostalih, jer tako nam grah pao na osnovu reda vožnje autobusa broj 17, no to nama nije nikako smetalo. Bili smo savršeni turisti u svom gradu dok smo se iščuđavali veličini zgrade Toranj, pitali se kako onaj policajac ispred MUP-a ne padne u nesvijest nepomično stojeći na plus četrdeset, otkrili smo i gdje se kod nas nadograđuje kosa, koliko košta deset minuta solarija i još svašta nešto bitno nama u tim godinama.
Jedne smo prilike bili malo umorni za obilazak grada, pa smo kupili sebi veliki smoki i flašu hladne mineralne, sjeli na ivičnjak u hladovinu iza zgrade gdje se održavao kurs u jednom stanu u prizemlju koji je preuređen u poslovni prostor. Prepričavali smo neke svoje zajedničke doživljaje smijući se glasno od srca kao da je cijeli svijet naš.  Odjednom se pojaviše ljudske glave kroz otvorene prozore te poniske zgradice da vide ko se to tako fino smije. Eto tako su rekli. Mi smo im ovlaš mahnuli rukom u znak pozdrava uz prateći od uva do uva prijateljski osmijeh. Ubrzo nam se pridružila i jedna Džana koja je već bila djevojka sa fensi torbicom i onom dugom, a tankom cigaretom, pa smo i nju uvukli u svoj smijeh prepričavajući joj čemu se smijemo.
Naša je škola stranih jezika nakon nekoliko dana dobila opomenu od stanara zbog glasnoće polaznika kurseva.
Kanije kada sam dovoljno odrasla pitala sam se da li bi se iko od tih ljudi žalio da je neko od nas plakao ili se opomene ipak prije ulažu u smijeh od srca, iako, istini za volju, nismo ni bili strašno glasni…