Na tuzlanskoj Kapiji i ove godine su položeni vijenci, molitve i spušteno cvijeće na mjesto na kojem je prije 31 godinu ubijena mladost jednog grada. Mnogo je kamera, službenih delegacija i poznatih osoba. Ali među svima njima ove godine posebno je primijećen jedan čovjek.
Tiho, gotovo neprimjetno, među okupljenima stajao je Dino Kalešić, otac najmlađe žrtve masakra na Kapiji.
Prvi put nakon tri desetljeća došao je na službeni, ceremonijalni dio obilježavanja. I upravo ta njegova tišina govorila je više od bilo kojeg govora.
Dok su ljudi prilazili posljednjim počivalištima, Dino Kalešić stajao je mirno, s pogledom koji nosi godine tuge koju riječi teško mogu opisati. Kaže da nikada nije volio ceremonije.
Nije mu, kaže, trebala službena bina da bi tugovao. Godinama je 25. svibanj provodio daleko od kamera, u krugu obitelji, između četiri zida, sa svojim najbližima, pokušavajući na miru preživjeti datum koji roditelju zauvijek podijeli život na prije i poslije.
„Na ovaj dan sam najmirniji kad sam sam, sa svojima“, rekao je tiho.
I možda upravo u toj rečenici stane sva bol roditelja Kapije.
Jer postoje tuge koje čovjek ne zna pokazati javno. Postoje rane koje ne traže mikrofone ni govornice. Samo tišinu. A ipak, ove godine došao je. Ne zbog sebe. Ne zbog protokola. Nego zbog osjećaja obveze. Jer roditelja je sve manje.
Lica majki i očeva na Kapiji danas su izborana tugom i godinama. Neki više nemaju snage doći. Neki više nemaju snage govoriti. A upravo tada, kaže Dino Kalešić, počinje nova opasnost — zaborav.
„Sve se manje priča o Kapiji, a s druge strane je sve više negiranja“, rekao je.
I u toj jednoj rečenici sadržana je cijela tragedija Bosne i Hercegovine.
Dok roditelji stare i nestaju, raste buka onih koji pokušavaju umanjiti, relativizirati ili potpuno negirati zločine. Zato je njegov dolazak ove godine mnogo više od običnog prisustva komemoraciji. To je poruka da Kapija još ima svoje svjedoke. Da još postoje ljudi koji neće dozvoliti da istina utihne zajedno s roditeljima.
Dino Kalešić danas nosi možda i najtežu ulogu među roditeljima Kapije. On je otac najmlađe žrtve. I sam kaže da upravo zbog toga osjeća kako na njemu ostaje odgovornost da govori onda kada drugi više ne budu mogli.
„Ne samo potrebu, nego i obvezu i zadatak“, kaže.
Teško je ostati ravnodušan pred čovjekom koji svoju najveću bol naziva zadatkom.
Jer malo je težih sudbina od roditelja koji je spustio dijete u zemlju. A Dino o tome govori bez patetike, bez velikih riječi, gotovo mirno. I upravo zato njegove riječi bole još više.
„Nikad se čovjek, kad spusti dijete u zemlju, ne može vratiti normalno. Može samo pokušati da izgleda normalno.“
To nisu riječi očaja. To su riječi čovjeka koji je naučio živjeti s boli koja nikada ne prolazi.
Trideset i jedna godina nakon Kapije, u Tuzli i dalje žive ljudi koji svako jutro ustaju s istom prazninom s kojom su zaspali 25. svibnja 1995. godine. Vrijeme nije donijelo zaborav. Samo je naučilo roditelje kako da hodaju sa svojom tugom, kako da dišu s njom i kako da je nose bez glasnog jauka.
„Čovjek nosi koliko mu se da“, kaže Dino.
I dok govori, postaje jasno da Kapija nije samo mjesto jednog strašnog ratnog zločina. Kapija je mjesto na kojem već 31 godinu stoje roditelji koji svakog dana iznova pokazuju koliko ljudsko srce može izdržati.
Možda je upravo zato ovogodišnji dolazak Dine Kalešića na službeno obilježavanje bio toliko važan. Ne zbog ceremonije. Nego zbog opomene.
Jer dok god postoji makar jedan roditelj koji ima snage stati pred Kapiju i izgovoriti istinu, Tuzla neće zaboraviti svoju ubijenu mladost.
A kada jednog dana više ne bude roditelja, ostat će pitanje svima nama jesmo li bili dostojni njihove boli i njihove borbe da se Kapija nikada ne zaboravi?
Maja Nikolić
