Povodom 170. obljetnice rođenja Nikole Tesle, Aleksandar Stanković i njegova emisija Nedjeljom u dva donijeli su razgovor s Borisom Šušnjarom, autorom knjige “Neshvaćeni Nikola Tesla”, koji se već godinama bavi popularizacijom Teslina života i rada, osobito među djecom i mladima.
U knjizi “Neshvaćeni Nikola Tesla” Šušnjar piše da nas Teslina priča može oplemeniti i učiniti boljima. Upravo je taj aspekt, kaže, njemu osobno najvažniji.
“Svi mu se divimo zbog znanosti, izuma i vizionarstva i tu mu stvarno kapa do poda. Ali mene posebno fascinira taj dio njegove priče o plemenitosti, o idealizmu, možda i naivnosti, o nesnalaženju u stvarnom svijetu biznisa, financija i zaštite vlastitih prava”, rekao je.
Kao primjer naveo je da je Tesla otkrio da određene frekvencije mogu imati benefite za ljudsko tijelo. Otkrio je elektroterapiju i Isprobavao ju je na sebi i prijateljima. Među prvima elektroterapiju primio i njegov prijatelj Mark Twain.
Problem je, nastavlja Šušnjar, nastao kada je jedan čovjek u Francuskoj počeo primjenjivati Tesline ideje i prodavati ih kao vlastiti izum.
“Tesla je sve svoje radove objavljivao u znanstvenim časopisima. Postoji njegovo pismo u kojem piše da je odlučio otići u Pariz i obračunati se s tim gospodinom zbog drske krađe njegovih dostignuća. Ali kad ga je upoznao i shvatio da je riječ o vrlo plemenitoj i dragoj osobi, nije imao srca ići dalje u sukob”, rekao je Šušnjar.
Jedan od naizgled banalnih, ali ilustrativnih problema s kojima se Boris Šušnjar susretao tijekom pisanja knjige jest pitanje Tesline visine. U različitim knjigama i novinskim tekstovima pojavljuju se oprečni podaci – od gotovo dva metra, preko 197 i 194 cm, do tumačenja da je djelovao viši zbog posebnih cipela s visokim potpeticama koje je nosio tijekom eksperimenata sa strujom radi izolacije.
Šušnjar navodi da se u konačnici oslonio na službeni podatak američke vlade iz imigracijskih zapisa, prema kojem je Tesla pri dolasku u SAD izmjeren – 188 cm.
“Ako je bio tri, četiri ili pet centimetara viši, to u konačnici nije bitno, ali taj primjer dobro pokazuje koliko se „činjenice“ mogu razlikovati”, objašnjava.
Govoreći o izvorima informacija, Šušnjar ih dijeli na izvore iz prve, druge i treće ruke. Izvorima iz prve ruke smatra Teslu samoga, ponajprije njegovu autobiografiju, ali i zapise ljudi koji su s njim živjeli, razgovarali ili mu bili vrlo bliski. Među njima ističe i prvu Teslinu biografiju, objavljenu svega godinu dana nakon njegove smrti, koju je napisao američki novinar John O’Neill, na temelju izravnih razgovora s Teslom.
Izvori iz druge ruke temelje se na istraživanjima i čitanju ranijih tekstova, uključujući novinske članke koji su često bili obojeni autorovim stavom – od slavljenja do otvorenog podcjenjivanja. Izvore iz treće ruke, koje opisuje kao „rekla-kazala“, kaže da nije u potpunosti ignorirao, ali im je pristupao s velikim oprezom, nastojeći se, koliko god je to moguće, držati realnosti.
Jedna od najraširenijih legendi o Nikoli Tesli jest ona da je bio loš učenik, osobito iz fizike ili matematike, što se često prenosilo kao utješna priča novim generacijama učenika. Boris Šušnjar ističe da je riječ o klasičnom primjeru kako se informacije mijenjaju prolaskom „kroz više ruku“.
Tesline su ocjene, kaže, doista varirale, ali ne zato što je bio slab ili nezainteresiran, nego ponajprije zbog čestih izostanaka iz škole. Kao dijete bio je izrazito boležljiv – prebolio je malariju i koleru, a i tijekom školovanja u Karlovcu bolesti ga gotovo nisu napuštale, unatoč terapijama kininom, zbog čega je često izostajao s nastave i ponekad lošije pisao pojedine testove.
Unatoč tome, Šušnjar naglašava da su Tesline ocjene na kraju školske godine uvijek bile „ispeglane“, odnosno zaključene vrlo dobrima ili odličnima. Jedini predmet koji mu je stvarao ozbiljnije probleme bilo je prostoručno risanje.
Prema navodima Johna O’Neilla, Tesla nije volio slobodno crtanje ni rad s praznim papirom, što je dovelo do slabijih ocjena iz tog predmeta, a u jednom je trenutku i njegov je otac intervenirao kako bi prošao razred. Ipak, ni taj detalj, zaključuje Šušnjar, ne govori o Tesli kao lošem učeniku, nego o učeniku čije su sposobnosti bile izrazito tehničke, ali ne i umjetničke.
Govoreći o Teslinu odnosu prema vjeri, Boris Šušnjar ističe da se odgovor na pitanje je li Tesla bio ateist uvelike razlikuje ovisno o razdoblju i izvorima iz kojih se crpe podaci. U pojedinim knjigama, osobito onima objavljenima u vrijeme socijalističke Jugoslavije, Tesla se prikazivao kao ateist, no Šušnjar naglašava da to nije točno.
Kao dokaz navodi Teslina pisma kiparu Ivanu Meštroviću, s kojim je bio dugogodišnji prijatelj, u kojima Tesla izričito piše da se svakodnevno moli Bogu. U drugim izjavama Tesla navodi i da inspiraciju za svoje izume vidi kao dar koji dolazi od Boga, zbog čega Šušnjar zaključuje da je Tesla bez sumnje bio vjernik.
Istodobno, Tesla, prema Šušnjaru, nije bio vjernik u uskom, ortodoksnom smislu. Odrastanje u obitelji pravoslavnog svećenika svakako je imalo snažan utjecaj, a ključan trenutak bio je njegov teški oporavak od kolere, nakon kojeg mu je otac dopustio da ne krene svećeničkim putem.
U Teslinim razmišljanjima prepoznaje se snažna poveznica sa stoicizmom, a sam je Tesla to sažeo riječima da nije vjernik u ortodoksnom smislu, ali da se oslanja na religiju jer čovjek mora imati ideal – religiozni, umjetnički, znanstveni ili humanitarni – kako bi njegov život imao smisla, te zato što velike religije sadrže mudre preporuke za dobar život.
Šušnjar ističe da ni Tesla nije bio izuzet od životnih uspona i padova te da je u razdoblju studija u Grazu, nakon početne akademske izvrsnosti i gotovo fanatične posvećenosti radu, zapao u suprotnu krajnost.
Nakon druge godine studija počeo se intenzivno baviti biljarom i kartanjem, u čemu je, prema svjedočanstvima suvremenika, bio vrlo uspješan. I sam Tesla bio je svjestan svoje sklonosti kockanju te ju je opisivao kao veliku strast, koju u tom trenutku nije želio napustiti, unatoč očevim upozorenjima.
Prekretnicu je, prema Teslinu vlastitom zapisu, donijela njegova majka. U trenutku kada je ponovno poželio kockati, dala mu je posljednji svežanj novca u kući i rekla mu da ode i prokocka sve, uvjerena da će se tek potpunim suočavanjem s posljedicama osloboditi ovisnosti.
Tesla navodi da je upravo tada njegova strast prema kocki nestala, a kasnije je zapisao kako mu je jedino žao što ta ovisnost nije bila još snažnija, jer bi zadovoljstvo njezina svladavanja bilo veće. Šušnjar taj trenutak opisuje kao primjer mudrog, ali teškog roditeljskog poteza koji je imao presudnu ulogu u Teslinu životu.
U razgovoru se otvara i osjetljiviji dio Teslina života – njegova psihička stanja i ponašanja koja je sam detaljno opisivao. Tesla je tvrdio da je imao iznimno izoštrena osjetila, da je čuo zvukove na velikim udaljenostima te snažno reagirao na pojedine podražaje.
Navodio je izrazitu odbojnost prema biserima, ženskim naušnicama, breskvama i dodiru kose drugih ljudi, kao i fascinaciju svjetlucanjem kristala. Posebno je isticao potrebu za ponavljanjem radnji koje su morale biti djeljive s brojem tri, pri čemu bi pogreška izazivala snažan unutarnji nemir i potrebu da sve započne ispočetka, čak i ako je to trajalo satima.
Šušnjar naglašava da se ne upušta u dijagnosticiranje Tesle, ali ističe kako je s takvim obrascima ponašanja morao živjeti cijeli život, što zasigurno nije bilo lako. Tesla je pokušavao ublažiti ta stanja dugim hodanjem, trčanjem i vlastitim eksperimentima s elektroterapijom, a dio prisilnih radnji uspijevao je držati pod kontrolom.
Nosio je rukavice kako bi izbjegao fizički dodir, izbjegavao rukovanje i imao snažan strah od bolesti i bakterija, što se dijelom povezuje i s teškim bolestima koje je prebolio u mladosti. Zbog svega toga okolina ga je često doživljavala kao neobičnog ili ekscentričnog, no Šušnjar upozorava da je riječ o cijeni života s iznimno osjetljivim i složenim unutarnjim svijetom.
Govoreći o čestom pitanju ‘čiji je Tesla?’, Šušnjar ističe da je riječ o temi koja se ne treba izbjegavati, ali koja je snažno opterećena emocijama. Tesla je, kaže, tijekom života bio svjestan različitih nacionalnih konteksta u kojima se nalazio i znao im se prilagoditi.
U Zagrebu se predstavljao kao sin svoje domovine i Hrvat, u Beogradu je naglašavao da će mu biti čast pomoći kao Srbinu, a nakon dobivanja američkog državljanstva nastupao je kao ponosni američki izumitelj. Takve izjave često se danas koriste kao argumenti u suprotstavljenim tumačenjima njegova identiteta, no Šušnjar smatra da ona ne iscrpljuju Teslin stvarni pogled na svijet.
Kao ključne smatra Tesline vlastite misli u kojima jasno upozorava na opasnost nacionalne isključivosti i šovinizma, koje vidi kao povratak plemenskom načinu razmišljanja i stalnom izvoru sukoba. Tesla je, naglašava Šušnjar, držao da se takav pogled mora nadići, ponajprije vjerom u znanost, jer svi ljudi pripadaju jednom „plemenu“. Upravo u tim riječima vidi njegov najiskreniji stav – da vrijednost čovjeka ne leži u etiketama i podrijetlu, nego u doprinosu koji ostavlja čovječanstvu.
Govoreći o Teslinu odnosu prema novcu, Šušnjar ističe da ga je teško braniti ili racionalno objasniti iz današnje perspektive. Iako je u pojedinim razdobljima života ostvarivao znatne prihode, osobito prodajom patenata, Tesla nije osigurao financijsku stabilnost za kasnije godine.
Kao primjer navodi patent iz 1920-ih godina vezan uz brzinomjere za automobile, koji su se ugrađivali i u vozila marke Rolls-Royce, a koji mu je donio ozbiljan novčani priljev.
Unatoč tome, Tesla se nije želio posvetiti komercijalizaciji svojih izuma, iako su ga suradnici i asistenti nagovarali da barem dio vremena uloži u proizvodnju i zaradu. Njegov fokus, prema Šušnjaru, bio je gotovo isključivo na velikim idealima i projektima za koje je vjerovao da će koristiti cijelom čovječanstvu, poput sustava bežične energije.
Umjesto ulaganja u nekretnine i siguran prihod, Tesla je do kraja života živio u hotelima, smatrajući da bi ga posjedovanje kuće ili stana vezalo i trošilo energiju koju je želio sačuvati za svoj rad.
Govoreći o tzv. Teslinoj ‘zraci smrti’, Boris Šušnjar naglašava da je riječ o ideji koja se često pogrešno tumači izvan konteksta. Tesla je cijeli život zagovarao mir i vjerovao da bi ratovi mogli prestati tek kada postanu besmisleni – u svijetu u kojem bi i male države imale obrambenu moć koja bi odvratila svaku agresiju.
U tom je smislu zamišljao snažno oružje koje bi djelovalo kao sredstvo odvraćanja, a ne uništenja, iako taj koncept nosi snažan paradoks: san o miru oslonjen na strahovitu silu. Istodobno, Tesla je u to vrijeme živio u financijskoj oskudici, što dodatno naglašava raskorak između njegovih velikih ideja i osobne stvarnosti.
U kasnijoj fazi istraživanja Tesla se usmjerio na ideju prijenosa električne energije kroz samu Zemlju. Polazeći od shvaćanja planeta kao velikog vodiča impulsa, preselio je laboratorij iz New Yorka u Colorado Springs, gdje je proučavao munje, elektromagnetske impulse i ponašanje energije u tlu.
Iako je došao do važnih spoznaja, Šušnjar ističe da je upravo to bila ‘kriva ulica’ u kojoj je Tesla uložio golemu energiju, uvjeren da će se globalni prijenos energije moći ostvariti putem zemlje, a ne zrakom.
Kao jedan od ključnih Teslinih izuma Šušnjar izdvaja Teslinu zavojnicu, nastalu 1891. godine, godinama prije nego što su se drugi znanstvenici počeli ozbiljno baviti radiotehnologijom.
Iako se često doživljava kao atraktivna „igračka“ koja proizvodi male munje, njezina je prava vrijednost u demonstraciji bežičnog prijenosa energije. Tesla je njome dokazao da se žarulja može upaliti bez žica, čime je doveo u pitanje tadašnje uvjerenje da je za prijenos električne energije nužan fizički vodič.
Taj je princip kasnije postao temelj razvoja radio-odašiljača i prijamnika, a sudski spor s Marconijem završio je presudom u Teslinu korist. Tesla je znao da je na tragu nečeg velikog, no, kako zaključuje Šušnjar, u ključnom je trenutku skrenuo s puta koji je mogao promijeniti tijek njegove profesionalne sudbine.
Prema dostupnim svjedočanstvima, Nikola Tesla je cijeli život proveo u celibatu, iako je, osobito u razdoblju najveće slave, imao brojne prilike za brak i intimne odnose. Bio je društveno ugledan, financijski vrlo dobro situiran i član elitnih njujorških klubova, u kojima se kretao među najistaknutijim znanstvenicima, piscima i umjetnicima svoga vremena.
Ipak, Tesla je smatrao da bi ga ljubavni život i partnerski odnosi odvraćali od znanstvenog rada. U razgovorima s novinarima isticao je da je takav život možda poticajan za umjetnike, ali da on svu svoju energiju želi usmjeriti na laboratorij i istraživanja. Iako je priznavao da mu je ponekad teško biti sam, svjesno je odlučio živjeti bez društva žene.
U posljednjih petnaestak godina života Tesla je velik dio vremena provodio u parku pokraj hotela u kojem je živio u New Yorku, hraneći golubove, prema kojima je bio izrazito vezan. Ta mu je rutina bila toliko važna da je, čak i u trenucima teške bolesti, od svojih suradnika je tražio da se prije svega ostalog – pobrinu za golubove.
Iako ne postoje Teslina izravna objašnjenja tog odnosa, Boris Šušnjar podsjeća da je Tesla cijeli život bio snažno povezan s prirodom, u kojoj je nalazio inspiraciju i mir. U urbanom okruženju New Yorka, golubovi su mu vjerojatno predstavljali jedini neposredni kontakt sa živim svijetom izvan ljudi, od kojih se u starijoj dobi sve više udaljavao.
Sam je to sažeo riječima da, “budući da nije u stanju ljude učiniti razumnijima, radije bira biti sretan daleko od njih”.
