Te sam večeri bila pozvana kod jedne drugarice i baš sam se veselila, jer je ona divna osoba koja tako ljekovito djeluje na sve oko sebe. Bile su to prilično teške godine, a nismo se više tako često viđale kao prije pošto smo studirale u različitim gradovima. Odem ja u dogovoreno vrijeme, a kod nje je već bila njena drugarica koju sam samo iz priča poznavala i koja se bog sami zna kako odmah nakon završene srednje medicinske škole već bila otisnula u Njemačku. To je tad bio jako veliki zalogaj. I ona mi se mnogo dopala, a treća pozvana drugarica je malo kasnila. Čim je stigla, odmah je odjurila u kupaonicu da opere noge. Naime, imala je ogroman problem sa neugodnim mirisom stopala koji kako tvrdi mjesecima nikako ne može riješiti i to joj je već počelo uticati i na psihu, a probala je apsolutno sve.
Djevojka koje je živjela u Njemačkoj ponudi se da me odveze kući, pa mi ispriča kako je njena kolegica imala isti problem sa neugodnim mirisom stopala i da je to uspješno riješila nekim prahom koji se stavi u lavor vode koja odmah jako zapjeni, noge se namaču u tome ujutro deset minuta tokom narednih pet dana, a onda se posuše i na to ide neka krema, ne zna kako se zove ni jedno ni drugo, ali će saznati, kupiti to i poslati po prvom autobusu koji bude saobraćao za naš grad. Nije to željela reći pred djevojkom koja ima problem nego će sve biti iznenađenje koje će od vozača autobusa preuzeti djevojka koja nas je okupila i upoznala. Tako i bi. Stigla je mala kutija praha koji se zapjeni kada se stavi u vodu i krema čija je ambalaža taman tolika da obuhvati samo pet mazanja stopala. Na ambalaže oba proizvoda pisalo je ime osobe kojoj poslano ide.
Opet nas je život bacao u različite strane, a tad nije bilo mogućnosti za komunikaciju kao sad, pa sam nekako i smetnula s uma sve to dok jednog dana ne sretoh djevojku koja nas je okupila one večeri. Načnemo mi temu ispita, pa kako su tvoji, dobro, a kako su tvoji i tako dođemo i do one djevojke sa problemom.
– Noge joj još smrde i gdje god ode i dalje ih pere, a slušaj ovo, otišla ja kod nje na rođendan, odem do kupatila, a na veš mašini ona kutija sa prahom neotpakovana, krema pored nje možda upotrijebljena jednom.
– Da nije možda…
– Nije! – presječe me kao da mi čita misli – Ono su proizvodi koje sam ja pokupila od vozača, piše njeno ime crnim markerom, znaš da dobro pamtim, a njih dvije ionako nemaju kontakta. Uglavnom, ova i dalje kuka na smrad, a ona sinja kukavica iz Njemačke kada je čula da proizvodi koje je poslala ne djeluju, insistira da ova ode doktoru…
– Pa hoćeš joj reći istinu?
– Hoću, čim dođe!
I tako, ima ljudi kojima se problem koji imaju, ma koliko negodan, sitan ili pak krupan bio, ne da riješavati pet dana po deset minuta i čini se da je drugima sa strane mnogo više stalo da se neugodnost ubaci u prošlo vrijeme, pa se potrude da saznaju, kupe, traže način da se rješenje dopremi do odredišta i sve to još i plate.
I sama sam sebe uhvatila bezbroj puta u raboti pokušavanja da svijet barem malo učinim ljepšim mjestom pokušavajući da onim što znam riješim tuđi problem, a onda čovjek shvati da postoje vode koje se nikada neće zapjeniti i da se mogu mijenjati samo oni dijelovi svijeta koji na sebe hoće promjene i da se ljudima može pomoći isključivo kad te jasno povuku za rukav i zatraže rješenje, a i tu treba pristupiti pametno bez potencijalnih gubitaka resursa (pogotovo vremena), jer zašto ulagati sebe u osobe koje u sebe ne bi svaki dan tokom pet dana uložile deset minuta…
