Kad smo brat i ja bili djeca, petog dana mjeseca decembra ostavimo čizmice na klupici prozora čim se uhvati fin mračak. U te je čizmice Sveti Nikola trebao ostaviti neki poklončić u vidu šta slatka plus koju markicu koju bismo već sutra potrošili u mjesnoj trgovini “Sloga” koju je držao čika Smajl. Eh, sad, znali smo mi nekako oduvijek da nama poklone ostavljaju naši ukućani i kona Ljuba Franica koji su, kako smo vjerovali, u službi Svetog Nikole. Pojma mi nismo znali šta to tačno znači, čuj to, čovječe, biti u službi, no dobro, šta je, tu je i iz naše perspektive nema smisla preispitivati jednu tako časnu službu niti službenike Svetog Nikole tušiti bezveznim i krajnje nepotrebnim pitanjima. Važno je da obave zadaću službe po peesu i na vrijeme, a to su radili i nikad se mi Svetom Nikoli kroz molitvice nismo požalili na njegove službenike.
Odrasli smo i sami od sebe usput postali službenici koji petog decembra čim se uhvati mračak rado idu do nekih tako ostavljenih čizmica radujući se tuđoj radosti, a vala nikada nismo dopustili sebi da odrastemo baš toliko da i sami ne izlažemo svoje čizmice tim nekim slatkim službicama onih koji nas vole.
I nemoj mi toga da Sveti Nikola ne radi, radi jašta, ali mora malo i delegirati, jer mnogo je dobre djece na svijetu, ko bi to sve stigao sam…
