Ovo je priča o selu Vršani, a priča je nastala prije petnaestak godina i dobila značajno mjesto i prošla u selekciji West Hercegovina Festa. Priču je napisala novinarka Barbara Pavljašević čiji je rad jedan od najprepoznatljivijih zbog veoma profesionalnog, odgovornog i angažiranog pristupa poslu. Svojim tekstovima, prilozima i emisijama Barbara donosi priče koje nadilaze površnost, uvijek tražeći ljudsku dimenziju i dublje značenje onoga što prati. Posvećena je istini i etici novinarstva. Upravo zbog toga nam je drago da je na zamolbu redakcije Hrvatskog glasnika, Barbara Pavljašević, odlučila “Seosku bajku” podijeliti s našim čitateljima.
Ovo je priča o selu Vršani. U stvari je ovo jedna vizija života, koji je nekoliko decenija unazad postojao na tom mjestu. Selo je dobilo ime po brdu Vrh na kojem je smješteno. Bilo je komadić prekrasne prirode, a nekada brojni izvori unosili su žuborom svojih voda život u svaki list, svaku granu. Spajali su neraskidivim vezama ljude i prirodu. Ta veza je međutim prekinuta, ljudi su zauvijek otišli.
* * *
Bilo jednom jedno selo. U njemu su selu živjeli plemeniti ljudi, imali bogata domaćinstva, brojne porodice i sretan život. I njena je porodica bila jedna od takvih, pomislila je sklapajući oči i započinjući priču. Baš kao u bajci, bilo je selo, a sad ga više nema, , sad u njemu više nema života. Ali maštu i sjećanja nemoguće je uništiti. Upravo zbog toga se Katarina odlučila ispričati ovu svoju, najčudniju bajku na svijetu.
Bilo jednom jedno selo…Kuće koje je vidjela bile su za nju jedan potpuno novi svijet, prepun bajkovitih malih sitnica od kojih je zastajao dah. Spustila se lagano na travu, kao da se pribojavala da će nekim naglim pokretom probuditi život, koji je odatle davno nestao. Iz jedne kuće polagano je provirila starica. Uporno oktobarsko sunce isticalo je bore na njenom umornom licu. Njena odjeća, iako radna bila je jedno malo umjetničko djelo, sazdana od sati provedenih uz svjetlo fenjera, vezena nitima koje su pričale priču o još starijim vremenima od onih koje ona pamti. Svaki cvjetić na njenim haljinama, oživljavao je pod naletima sunčevih zraka koje su se probijale kroz tada već raznobojne guste krošnje, stvarajući pri zemlji, čudesan snop boja, dugu koja se pri zemlji rastapala i činila prizor neponovljim. Starica je išla prema potočiću. Bio je to njen uobičajeni jutarnji ritual, posao od kojeg nije bilo bijega.
Stari drveni krovovi u skladu sa osunčanom travom gradili su bezbroj nestvarnih figura na tlu, čiji je izgled vjetrom u trenutku bio mijenjan, prekrajan, baš kao i životi ljudi u selima. Zavisili su uvijek od neke naravne sile, ona im je sklapala milion različitih životnih situacija, priroda ih je činila i sretnima i tužnima, uništavala i ponovo gradila, njihov trud i rad. Mali prozori bili su u stvari ulazi u jedan novi svijet, koji je tako silno željela istražiti. Na niskoj drvenoj stolici sjedio je starac, motao je duhan u mali bijeli papirić, lagano i tiho. Nije htio pokvariti tišinu, koju je prekidao samo zvuk ravnomjernog njihanja male drvene kolijevke u kojoj je spavalo dijete. Dvije generacije stanovnika ovog sela, tako su čuvale jedna drugu. Posmatranje jednog novog života koji se razvijao u njegovom starom domu, činilo je djeda Petra veoma sretnim. Osjećao je da s njegovom unukom u ove već trošne kućice ulazi svježina, ulazi nova snaga. Želio je to svim svojim srcem, nadao se, vjerovao. Gledajući zamišljeno kolijevku koja se njihala, misli starog Petra, odlutale su još dalje. Vremeplov života često ga je vraćao u njegovo djetinjstvo. Tada je iz svih kuća izvirao život, bilo je puno mladalačke snage, ljudi su bili zadovoljni životom na selu, dijelili su s prirodom dobro i zlo i bili bliži jedni drugima. Ovo je bilo mjesto gdje se sunce moglo gotovo dotaknuti, gdje je jesen imala najljepše boje, gdje su večeri uz plamen petrolejske lampe donosile najinteresantnije priče na svijetu.
Iz polusna u koji je i djed Petar lagano utonuo, prepušten uspomenama iz djetinjstva, trgnuo ga je britki plač njegove unučice, čija se kolijevka prestala njihati. Djed je sjetno pogledao djevojčicu. Ponovo je zanjihao kolijevku, i beba je lagano tonula u novi san, a djed je za trenutak poželio da u te snove odlutaju zajedno, da i on ponovo bude bezbrižan i zadovoljan. U ruci mu je još uvijek bila smotana cigara, kad se polako pridigao i krenuo prema prozoru. Kroz malo prozorsko staklo, ušuškano u krupne crvene cvjetove muškatli, pružao se prekrasan pogled, na potok koji je od njegove kuće, lukavo se izvijajući putovao dalje prema šumi i tamo nestajao, ali se njegov žubor čuo i ondje gdje se okom više nije mogao vidjeti. Uz potok je ugledao i baku, koja je vojnički završavala svoje svakodnevne poslove. Kretala se mnogo laganije nego što je to bilo u decenijama prije, godine koje je nisu štedjele, već su se mogle pročitati na njenom licu. Uzela je tešku drvenu posudu prepunu čistog veša i krenula je polako prema dvorištu.
* * *
Katarina je lagano otvorila oči, pogledala u tužnu sliku, koja joj je otkrila tajnu da su prizori u kojima je samo nekoliko trenutaka ranije uživala, bili samo njeni, mnogo je željela da i dalje oživljava živote svojih predaka, da i dalje vraća stari film sa već izblijedjelim starim fotografijama na kojima je među najmanjim članovima njihove porodice bila i ona. Željela je još malo uživati u svojoj bajci, ponovo je sklopila oči i nastavila se prisjećati svojih bake i djeda i života o kojem su joj tako mnogo pričali njeni roditelji.
Njena baka u Vršane je došla kao mlada djevojka, prepuna mladalačke snage i poleta. Bilo je to vrijeme u kojem su se djevojke vrlo mlade udavale u porodice, koje su im najčešće birali roditelji. Ispočetka je bila veoma plašljiva novim životom, nije znala kako će je u novoj sredini i u novom domu primiti. Ali, kraj u kojem je ovo selo smješteno, oduvijek joj se dopadao. Bio je tako ispunjen prekrasnim čarima prirode, voda i šuma, davale su mu, posebnu, jedinstvenu ljepotu. Ubrzo po njenom dolasku, shvatila je da su strahovi bili bezrazložni. Život u novom okruženju bio je uobičajena slika teškog, ali i lijepog, života na selu. Uz svakodnevne porodične obaveze, djecu i domaćinstvo, ravnopravno sa muškim članovima porodice, dijeljeni su i svi ostali, naporni poslovi. Iako su decenije ovakvog života već bile iza nje, baka Nada nikada nije poželjela da živi na nekom drugom mjestu. Čak je sada bila sretnija, imala je petoro prekrasne djece. Sve ih je izvela na pravi put i već su svi osnovali svoje porodice. Često je baka razmišljala o mladima u selu, kojih je bilo sve manje. Znala je baka, da će uskoro doći dan, kada će se i njen mjezimac Stanko sa svojom porodicom odlučiti da ode iz ovog sela. Tog se trenutka pribojavala, stalno joj je unosio nemir, plašila se samoće koja joj se tako opasno približavala. Bila je sretna što joj kuću još uvijek ispunjavao plač i smijeh djeteta, ništa joj nije predstavljalo problem, stizala je sve. Željela je, koliko je to god bilo moguće, poštedjeti mlađe, mislila je da će ih na taj način uspjeti zadržati što duže. Posmatrala je svoje komšije, čija su djeca već otišla iz sela. Na njihovim umornim licima, mogla se primjetiti samoća. Starost je osvojila Vršane, mogla se gotovo osjetiti u zraku. Jedino se u njenoj kući još uvijek čula graja, ponekad i pjesma. Iako je samo jedan sin još uvijek živio u selu, osjećala se nekako ponosnom, sve do trenutka, kada bi joj u podsvijest došla pomisao da će i on jednog dana zaželjeti da ode.
Najsrećniji trenuci ovog sela zbivali su se za vrijeme blagdana. Božić i Uskrs bili su nešto posebno. Tada je sve bilo puno života. U dvorištima ispred kuća, uporno su se smješile figure snjegovića, bili su to znaci da se u sve domove vratio život. Za dane praznika u Vršane su iz svih krajeva svijeta roditeljima dolazila djeca, unuci, dolazio je život. Tih dana selo je poprimalo jedan novi, a u stvari stari i stvarni oblik. Oko kućne vatre okupljali su se svi, uživalo se u čarima domaće kuhinje, djeca su bila presretna igrama na snijegu u kojima na gradskom asfaltu nikako nisu mogli uživati. U stvari je u tim danima iz svih domova provirivala sreća. Mladi su bili srećni, jer su za trenutak napustili svoje svakodnevne obaveze, bili su prepušteni uživanju i odmoru, susretu sa roditeljima. Oni stariji bili su sretni jer su svi bili na okupu, ništa im nije predstavljalo napor, željeli su samo da ti dani potraju što duže ili je možda bolje reći da su željeli da se nikada ne završe.
Ali morali su se završiti i uvijek su se završavali, pomislila je baka, dok je ulazila u kuću, u kojoj je uz unuka, u kolijevci, u san bio utonuo i djed Petar. Bila je to prekrasna slika. Gotovo oslonjen na kolijevku, opušten i bezbrižan djed je čuvao unuku, a u stvari su čuvali jedno drugo. Tiho na prstima, da škripa starog drvenog poda ne probudi njene „bebe“, baka se provukla do kuhinje. Prizor usnulosti bio joj je toliko lijep, da je željela da potraje što duže. Stigla je u kuhinju u kojoj je svakog dana počinjalo jedno novo poglavlje. Ovaj je dio svojih svakodnevnih obaveza, baka Nada voljela najviše. Sva njena djeca i unuci uživali su u njenim kulinarskim majstorijama. U kulinarstvo se potpuno unosila, stalno je smišljala neke novotarije za svoje ukućane, otkrivala je i one najsitnije detalje, koji su seosku kuhinju činili jedinstvenom. Iz kuće je uvijek izlazio predivan miris, na užarenoj ploči šporeta uvijek se nešto kuhalo i nikada nije bilo gladnih. Bilo je pravo zadovoljstvo od sastojaka koje su sami proizvodili svaki dan praviti mala umjetnička djela.
Tišinu, koja se savršeno uklapala u cjelokupnu sliku sela, prekinuli su Stanko i Jelena, koji su se nakon rada u polju došli odmoriti u kući. Odlučili su se barem za sada, živjeti na selu u svom roditeljskom domu, iako su oboje prećutno znali da u Vršanima neće ostati zauvijek. Dobili su kćerku, koja je zasada, bila srećna sa svojim bakom i djedom. Međutim, svi su bili svjesni da je njena budućnost negdje drugo. Nikada o tome nisu govorili sa Stankovim roditeljima, jer su bili svjesni da bi im takva priča nanosila veliki bol. Od brojne djece i unuka, koji su nekada krasili domove ovog divnog sela, ostali su samo oni. Život je postepeno umirao u kućama, koje su ih okruživale i bilo je jasno da će život jednom zauvijek nestati odavdje.
* * *
«O, kako je mašta predivna stvar» – pomislila je Katarina, lagano otvorivši oči, ispred kojih joj je ponovo bila slika, koja joj se nije dopadala. Gledala je u sablasno prazne kuće, poluotvorenih prozora, zavijenih u ogromnu travu. Nikada prije nije dolazila u rodno mjesto svojih roditelja. Odavno je to željela, jer joj je tata Stanko često pred spavanje pričao priče, koje je sam smišljao, a čija se radnja uvijek dešavala u ovom selu. Njen otac je jako volio svoje selo i često joj se činilo da nikada nije prežalio što ga je napustio. Ali učinio je to zbog nje, zbog svoje Katarine, čija je budućnost bila u gradu. Iako je život odveo mnogo daleko, Katarina je u svom srcu uvijek željela doći i vidjeti taj dijelić prirode. Ipak, nije očekivala da će slika biti tako zastrašujuća. Od života, koji je u njenim pričama imao prekrasne boje i posebnu draž, danas nije ostalo ništa. Samo stare kućice u kojima se život zaustavio. Polako se počela približavati jednoj od njih. Mali drveni prozor na kojem su nekada cvjetale prekrasne muškatle, sada se jedva držao, a vjetar koji ga je neprestano otvarao i zatvarao, proizvodio je čudan zvuk, koji je kod Katarine stvarao nelagodu, ali nije odustajala. Željela je ući u te kućice, osjetiti bar još jednom duh prošlih vremena, pronaći nešto što će je zauvijek podsjećati na ovo mjesto, jer je bila sigurna da je ovo njen posljednji dolazak u Vršane. Snažne sunčeve zrake probijale su se kroz guste krošnje drveća i nestajale u potočiću, koji je ostao jedini stanovnik Vršana. I dalje je na isti način zavijao svoj put i nestajao u šumi, koja je još uvijek ovo selo skrivala od znatiželjnika. Samo tu više nije bilo njene bake i djeda, nije više bilo ničije bake ni djeda, djeca i unuci prestali su dolaziti na ognjišta svojih roditelja, jer su Vršani bili napušteni. Ostavljene od svih, samo su tu još uvijek bile stare kućice, simboli vrijednosti ljudi koji su živjeli na tim prostorima. Prkosno su se borile za opstanak, ali i polako posustajale. Sve su se više skrivale u gustu travu i koprivu, koja ih je savladavala, jer nije bilo čovjeka da se kao nekada bori sa prirodom i da je sebi prilagođava. Već protrulim drvenim stepenicama ušla je u kuću. Kroz blago otvorena vrata nijemo se provukla do prostorije, koja je nekada bila kuhinja, gdje je njena baka satima stvarala najljepša jela. Okretala se oko sebe, silno želeći da iz nekog ugla baka izađe , zagrli je i kao nekada stavi u krilo. Ali nje više nije bilo tu, bio je samo uporni vjetar, koji je otvarao i zatvarao već trošne prozore i vrata. Pogled joj se zaustavio na prozoru, kroz koji je, prije, uvijek dopirao najljepši miris. Bio je to nekada prozor iznad šporeta. Uvijek je bio otvoren, a baka je kuhajući pazila na dječicu koja su se igrala u dvorištu. Katarina se jasno sjećala svih tih slika. Mnogo je voljela blagdane, jer su ih uvijek provodili kod bake i djeda u Vršanima. Ali to je bilo u nekim drugim, živim Vršanima, ne u ovim. Na kukici, kojom se prozor zatvarao, ugledala je sitnicu, koja joj se u svim tim nijansama sive i crne boje učinila kao najljepši prizor na svijetu. Bilo je to mali kuhinjski ukras, vezen tankim crvenim koncem. Njena baka je mnogo voljela na kraju dana, kad sve svoje obaveze privede kraju, sjesti kraj preći i vesti te sitnice, koje je nekada sretala na svakom koraku u kući, a nekim čudom je i decenijama nakon što se život zauvijek iselio iz Vršana, ostao ovaj mali svjedok života, mala crvena stvar, sa bijelim cvijetom u sredini. Katarina je zgrabila ukras s prozora, kao da se bojala da je iz nekog skrivenog ugla neko ne preduhitri. Bila je veoma srećna. Sada je imala i opipljiv simbol mjesta i vremena, koje je zauvijek nestalo. Čvrsto je držala taj sićušni ukras, osjećala je kao da za ruku drži svoju baku, kao nekad. I Katarina je za trenutak pomislila da vrijeme zaista može stati. U jednom je trenutku je bila i bezbrižna mlada unučica i zrela, ozbiljna žena, željela se i igrati i plakati i smijati se. Osjećaj sreće zbog pronađenog malog predmeta miješao se sa neopisiviom tugom zbog sablasnog sela, kojega su svi napustili. Sigurno su prošle decenije otkad je ljudska noga kročila u dvorišta ovih kuća. A ona je to željela svim srcem, godinama je planirala put u rodni kraj, nikada nije posustala u namjeri da dođe i sama se uvjeri da su Vršani na kraju ostali napušteni. Bilo je odveć tužno povjerovati u činjenicu da u selu u kojem je provela najljepše trenutke svog djetinjstva više nema nikoga. I nikada ih više neće ni biti. Stari seoski put uskoro će zarasti u gusto rastinje, šuma će skriti selo i od najznatiželjnijih pogleda i doći će vrijeme kada niko neće znati da je tu nekada postojao život. Niko tada neće znati i da je tu nekada bilo prekrasno, da su bake kuhale najukusnija jela svojim unucima, da su djedovi izrađivali najinteresantnije predmete od drveta, da je snijeg tu bio najljepši, sunce najsjanije, voda najčistija. I da su ljudi nekada bili tu.
Krenula je lagano iz kuće, stiskala je u džepu mali crveni ukras i tugovala. Hodala je tiho, ne želeći da probudi sve usnule duhove prošlih vremena, za koje je bila sigurna da su još uvijek tu. Odlazila je lagano, želeći da joj mašta još jednom satka neku lijepu priču, ali je to bilo nemoguće. Pred očima je bila samo siva slika napuštenog sela, bez daška života u njemu. Vjetar je postepeno pojačavao snagu, kao da je želio da upotpuni sliku svojim reskim zvukom. Prozori i vrata ostali su škripati, ali nisu imali kome da škripe. Mrak je polako padao, kao i zavjesa na predstavu koja se zvala život u Vršanima. Iako je silno željela još jednom vidjeti glumce, kako se na bis poklanjaju, oni se nisu pojavili. Otišli su u neko drugo mjesto igrati tu predstavu. Katarina se lagano kretala kroz sumrak i zauvijek napuštala, jedan dio svog života, ali su slike o kojima je nekoliko trenutaka ranije bio ispunjen prostor oko nje, ostale veoma žive. Znala je da će joj na bilo kom mjestu na svijetu biti dovoljno da samo zatvori oči, kao maločas, da čvrsto stisne svoj mali crveni ukras i da otputuje.
