Moja je mama imala jedno pravilo tokom mog osnovnog obrazovanja, a to je da se ništa od zadaće ili učenja ne ostavlja za sutra. Crtež iz likovnog morao se uraditi odmah bez obzira na to što je idući čas likovne kulture tek za sedam dana; zadaća iz tehničkog odgoja isto tako, iako smo taj predmet imali svake dvije sedmice, a o predmetima koji su imali veći fond časova, pa samim tim i više gradiva da i ne pričam. Vjerovala je da je to najbolja metoda kako bi se ono spontano naučeno na času tako dok je svježe najlakše dalo nadograditi, a gradivo ima kad da pusti korijenje u glavi do sljedećeg časa kako bi sve dalje lekcije imale smisla i na to sve nikada te nijedan naatavnik neće uhvatiti nespremnu. Osim toga uvijek imaš slobodan vikend, a ima i dana kada se zaredaju usmena ispitivanja ili kontrolni, tad čas prođe bez novog gradiva i zadaće kao ili pak časovi poput informatike ili tjelesnog na kojima je isključivo praktični rad, pa tih dana učiš minimalno, a barem je jedan takav dan u sedmici kako god okreneš.
Znala sam se ja i pobuniti i najjači argument mi je bio “pa kako drugi”, ali mamu nisu zanimali drugi i jasno mi je stavila do znanja da kampanjskog učenja nema pod njenim krovom dok sam osnovac, jer je to prečica za propast, a njoj kao roditelju na kraj pameti nije bilo da učestvuje u bilo kakvom vidu propasti ma koliko se ta navodna propast činila bezazlenom i premostivom. Od mene nije očekivala sve petice, to sam ja od sebe očekivala, ali je uvijek bila za opciju da daš sve od sebe, pa makar to sve bilo i trojka, ali trojka bez da daš sve od sebe nije dolazila u obzir, jer je to potpadalo pod nemar i ljenost, a karakterna nastrešnica konstruisana od tih osobina nije nešto pod što se po mojoj mami treba sklanjati da ne bi vazda bio mokar i ozebao.
Prošle su godine i godine, a tek kada sam odrasla i sazrela shvatila sam kakve sam ozebline uspješno izbjegla jer sam davala sve od sebe i to na vrijeme. Sve je u životu mnogo lakše probaviti ako si valjano naučio raspodjelu na manje i pravovremene porcije.
