Piše: Matea Tunjić
“Surovo i sirovo, baš kao što sam pročitao na koricama ili negdje već.”, rekao je G. dok je pokušao sjesti s kavom na dekicu, boreći se sa zagrebačkim vjetrom. M. je sretna što je ponovno bila u Zagrebu, dobacila: “nježno-okrutna priča?” Dolazak M. u grad na Savi bio je znak da napokon, uz nadoknadu od tri mjeseca prijateljskih tema, pijemo zajedničku kavu i razgovaramo o pročitanim knjigama. Među odabranim knjigama za zajedničko čitanje bio je Samardžićev Šumski duh. Njega mi je otkrio Bekim u Dnevniku jednog nomada, a Bekima mi je otkrila M. na jednom od tko zna koliko videopoziva. Stoga je jedino bilo prikladno čitati baš njegov prvi roman u improviziranom knjiškom klubu, s M. i ostalim knjigoljupcima. Kad je G. napokon sjeo i izborio se sa surovim vjetrom pred oluju, nije nam preostalo ništa drugo doli otvoriti raspravu o Samardžićevu Šumskom duhu.
Šumski nas je duh istovremeno ostavio bez daha, rasplamsao neobjašnjive osjećaje i tjerao nas na promišljanje, razgovor, dijalog, pa makar i sa samim sobom. Iako smo premladi da bismo se sjećali godina rata koje Goran opisuje svojim fikcijskim romanom, svaku smo stranicu upijali, često je ostavljali po strani zagledajući se kroz prozor u krošnje, u solitere, u nebo, razmišljajući o napisanom poglavlju. Uostalom, bili smo i predaleko od ratova koji i dalje bukte, o kojima čitamo na vijestima, bezbrižni u oba slučaja, a opet smo, žudeći za mirom, zahvaljujući Šumskom duhu razmišljali o oba, želeći da se onaj prvi nikad ne ponovi, a ovi drugi prestanu što prije. Okrenuvši se u jednom trenutku razgovora, dok je M. govorila o beogradskim avanturama Koste, uočih ljude kako stotinjak metara dalje mirno sjede, piju kavu zagledani u jezero i provode mirno subotnje poslijepodne. Podsjetilo me to na Samardžićev citat: “Već sto metara dalje ljudi su u kafani pili. I pušili. Bosanci i Hercegovci imaju strašan dar da se opuste u paklu. Bili su veseli. Kao da su se dogovorili da ih ništa ne ubije.” Jedina je razlika što se u našem slučaju iznad Zagreba, negdje u daljini, čuje vatromet. Dinamo je stigao na bod do Hajduka, čvrsto držeći treće mjesto i nadajući se novoj tituli, a iznad Sarajeva slični su zvukovi nagoviještali mnogo više od izgubljene titule. No, kako kaže Samardžić: “Vatromet i rat dijeli samo jedna opna. Slično kao pamet i ludilo.”
Prenula sam se tek na riječi M. kojima nagoviješta da joj je unatoč težini, unatoč surovim dijelovima koje čovjeka izuju iz cipela i tjeraju ga da se pita što s nekim nije u redu knjiga jedna od boljih. Zaista, čovjek se morao složiti s M. i s činjenicom da su nas, uz priču, karakteri likova svakim poglavljem držali napetima, katkad ljutima, katkad zamišljenima ili začuđenima. Karakteri koji se grade, mijenjaju, pucaju na komadiće i ponovno sastavljaju, vraćaju na staro i odlaze, bježe, izdaju i na kraju se u nekom obliku pronalaze.
Dopunjujući se, slažući se i ne slažući, prisjećajući se različitih scena, uz Šumskog smo duha iskapili veliku kavu s mlijekom i dočekali prekrasni crveni prizor na zapadu. Vrijeme se slilo u narančasto-crvene boje koje najavljuju kišu. Noć se lagano spuštala na Zagreb, dan je izmicao baš kao što će i M. uskoro izmaknuti gradu na Savi nastavljajući daljnji put. Bližio se, poput duha kraj, šuljao nam se za leđima. Ali jedno je bilo sigurno. Bio je to jedan od najljepših zalazaka. Onaj što donosi promjenu, istovremeno okrutan i nježan poput Goranove knjige, a opet iskren, životan, realističan i unatoč svemu tome, pun nade.
