Piše: Matea Tunjić
Pauca, sed bona, poznata je izreka cijenjenog rimskog filozofa Lucija Aneja Seneke, poznatog još pod nazivima Seneka Filozof ili Seneka Mlađi, kako bi ga se razlikovalo od isto tako uspješnog oca. Jabuka, izgleda, zaista ne pada daleko od stabla. A upravo će nam ova izreka biti moto ovogodišnjih Mrvica jer, primijetili ste, ne čitamo se baš tako često, pa Vam ove godine zaista ne mogu ponuditi puno djela i autora, nego kako izreka kaže Malo, ali dobro. Zanimljivo je kako i sam Seneka ovu izreku ističe u jednom od njegovih poznatih Pisama Luciliju u kojima mu, između ostalog, govori i o čitanju knjiga, gdje ga upućuje na malo njih, ali neka budu dobre, odnosno našim modernim rječnikom, kvalitetne. Stoga ćemo ove godine biti u potrazi za onim kvalitetnim knjigama pa će se, vjerujem, na našim subotnjim druženjima pronaći više klasika nego suvremene književnosti, koju je, katkad mi se čini, zadesila ista sudbina kao i filmove – rijetko nas kad ono što je mainstream iznenadi nečim novim, originalnim ili barem nečim što nije predvidljivo i očito. Ili se to ljudima, koji su duboko zaronili u to, samo takvim čini. Bilo kako bilo, a moglo bi se o tome raspravljati kao što smo već načeli tu priču u Mrvicama o Erosu i Psihi, tu ću vam misao ostaviti na razmišljanje, a ostatak ćemo Mrvica posvetiti jednoj velikoj hrvatskoj spisateljici – Mariji Jurić Zagorki.
O njezinim bi se djelima mogle pisati brojne Mrvice, njezina je Grička vještica nezaobilazni klasik hrvatske književnosti pa ćemo se, vjerujem, i mi u nekom trenutku ponovno vratiti našoj književnici i novinarki. Danas nam je pak svoje mjesto u Mrvicama pronašla Kći Lotrščaka, ljubavna priča smještena u srednjovjekovni Zagreb s brojnim povijesnim elementima i zagrebačkim legendama. Kako su se upoznali Manduša i Divljan, kako je Mandušu u njezinim avanturama spašavalo samo ime i uspomena ljudi na onu Mandušu po kojoj je, prema legendi, nastao današnji Manduševac na Trgu bana Josipa Jelačića, kako je Manduša postala kći Lotrščaka i kakvim je to zvukom zvonilo zvono na kuli kada je kći Lotrščaka u rukama držala konopac, samo su neka od pitanja čiji se odgovori protežu na stranicama ljubavno-povijesnog romana. No, u ovoj se ljubavnoj priči vješto upliću i povijesne, političke i moralno-etičke teme. U njoj ćemo, osim zagrebačkih legendi, koje vam nakon pročitane knjige u šetnjama Gornjim gradom iskaču iz svakog kuta, čitati o tome kako su plemići uspjeli spasiti Turopolje, u kakvom su to dinamičnom odnosu bili Grič i Kaptol, ali i kako je Divljan postao Antikrist i tko je u cijeloj ovoj priči negativac, tko dobar, a tko zao.
Kći Lotrščaka roman je koji se čita u dahu, koji nećete htjeti ispustiti iz ruku, čak i kad se budete morali protegnuti i ustati iz udobnog naslonjača. U njemu se toliko isprepliću različiti elementi, ljubavna priča, povijest i legende, dobro i zlo, a priče njegovih likova držat će Vas od prve do zadnje stranice napetima i u neizvjesnosti. Stoga, u ovom mjesecu, koji je bogat raznim datumima i obilježavanjima različitih dana – žena, sreće, poezije, neka svoje mjesto nađe i rođendan velike hrvatske književnice i novinarke, Marije Jurić Zagorke, čiju Vam Kći Lotrščaka, uz izlet u (srednjovjekovni) Zagreb, toplo preporučujem uz proljetnu kavicu na terasi omiljenog kafića.
