Komšija S. je upoznao nekog doktora Hamdiju kod profesora kod kojeg je radio. Taj mu se Hamdija svidio jer nije bio kao drugi doktori – ponašao se prosto, narodski, pušio, volio malo nageti čašku da joj vidi dno, psovao onima na vlasti mater, jeo bijeli luk, sjedio na panju, kleo se u ljekovitost bijele slanine i svakog zvao rođo baš kao i komšija S.
Komšiji S. nije bilo jasno zašto je baš on zanimljiv doktoru, ali je rado s njim besjedio dok slaže drva profesoru, hvalio se doktorovim doskočicama i osjećao se vrhunski jer jedan doktor s njim ostvaruje komunikaciju. Završivši posao kod profesora, doktora poče rijetko viđati, ali ga je pominjao gdje god je sjeo. I onda S. završi u bolnici iz koje je izašao za dvadeset i četiri sata, svojim nogama, sa apotekarskom kesicom punom nekakvih ćitabija. I kako se to hoće, nabasa na onog doktora pred prodavnicom i pokaza mu nalaze.
– Šta bi mi ti preporučio? – upita S.
– Da sve ovo, rođo, zafijariš, uzmeš rakicu da ti pobije bakcile, odležiš dan dva u toploj sobi, a onda koju rezicu bijele slanine i luka uturiš u kljun i bićeš k’o nov.
S. posluša. Baci u kontejner one nalaze, nabavi rakiju i slaninu i sve uradi kako je doktor rekao. Kada sam čula da je bacio nalaze, popio dva litra rakije i pojeo pola kilograma slanine, upitah ga ko ga je to nasavjetovao. Kad mi objasni o kojem je doktoru riječ zamalo se ne upišah od smijeha.
– Njega zovu doktor zato što je pijan istukao mjesnog doktora opšte prakse koji je primio nekog budžovana preko reda dok je on gripozan čekao, a ne zato što je završio medicinu. – objasnim mu.
– Pa kako je mene onda izliječio, jebem ga u doktora? A da znaš, bio mi je vala i sumnjiv.
– Što?
– Nije im’o one hemijske olovke poredane po džepu na sisi.
