Na štriku iza kuće pleše poluosušeni veš taknut tek daškom povjetarca, neke nove bebe u naručjima svojih mama otkrivaju svijet, prva kafa u gradu na trgu, kasno se proljeće pokušava uliti u ljeto, nastojimo izgledati odraslije, nevješti prelazi između labela i ruža što diskretnije boje, bezbojni lak za nokte krunisan francuskim manikirom, jedan sloj maskare isključivo na gornjim trepavicama, bijela majica i starke, nevješto napravljeni prvi valovi u kosi fiksirani sa malo laka krišom posuđenog od mame, poluprazna torba na ramenu (da se odmorimo od školske ili pak ne znamo šta se pobogu stavlja u neškolske torbe), svijetle dlačice na podlakticama naših sanjanja, vjera u paperjastu lakoću odraslosti koja samo što nije nastupila…
Svilenkasti, odmetnuti končić se ističe na prvim hulahop čarapama, nevješti hod u od bog zna koga dobijenim prvim štiklama, slučajni dodiri praćeni stidljivim pogledima, valovi u kosi dobili punoću i traju barem satić dva duže… Ko je strastveniji pri otkrivanju svijeta – neke nove bebe ili mi, ne znam, ali slično mirišemo – bebe na bebe, Noa na bebe, mi na Nou, svi na nadu da nas svijet jedva čeka čuvajući samo za nas te neke vragolaste nježnosti…
