I dan danas se sjećam, kada sam bila djevojka, moje časne sestre kod kojih sam kao studentica stanovala i s kojima sam neopisivo kao dijete voljela provoditi vrijeme, uvijek bi mi govorile da nikada ne težim za materijalnim bogatstvom niti da rastem i odrastam s megalomanskim apetitima velikih želja. Govorile bi stalno, gradi uspomene, stvaraj trenutke sa voljenima. Jer na kraju su sjećanja ono najljepše što nam jedino ostaje i što nam dušu hrani i čini je živom.
Kada smo s Ivonom, u Hrvatskom glasniku, uspostavili suradnju, iz dana u dan njezine su me priče podsjećale na te rečenice mojih prijateljica sestara. Zaista, svaka Ivonina priča je životna priča, kao da je svaki svoj dan imala zapisan ili nacrtan pa danas neumorno s nama dijeli svoje uspomene, sjećanja, oživljava svoje mjesto Dokanj, a i Dokanj nam je uz nju postao neopisivo drag. U svakome od nas Ivonin rukopis budi nostalgiju pa se zaista ta kava uz njene priče pretvori u one istinske vrijedne trenutke kada sami sa sobom uživamo, u svojim mislima i sjećanjima, potpuno isključeni iz trenutka u kojem se nalazimo.
Kada je dio tih uspomena ukoričen, u dvije prekrasne knjige „Muzej nostalgije“ i „Rogovi u vreći“, točno sam znala da je itekako vrijedno imati ovakva djela na obiteljskoj polici. Namijenjena su svim generacijama, podsjeća često na bajke, jer koliko god neke priče bile i teške Ivona je uvijek zahvaljujući svojoj plemenitosti i dobronamjernosti, iz takvih životnih iskustava izlazila kao pobjednica. Jer dobro na kraju uvijek izađe na vidjelo i pogazi zlo. Posebno je upečatljiva knjiga „Rogovi u vreći“ u kojoj se gotovo svi pronalazimo, a prepuna je tih čudnih ljudskih osobina i karaktera.
Ivonine priče su njezine autobiografske priče. U njih je utkano životno iskustvo jedne djevojčice i djevojke. Zapisane su njezine svakodnevne situacije iz kuće, škole ili sela, a koje su se nerijetko znale od bezazlenih pretvoriti u bezizlazne. No takav je život. Znamo i sami da vrlo često nije onako kako planiramo, nego bude baš onako kako najmanje želimo ili nismo mogli ni zamisliti kako će na kraju završiti. Ali, ionako je 70 posto ljudskog života problem pa je onda takve neplanirane situacije Ivona znala kako okrenuti na dobro i na šalu.
I danas, kada je visoobrazovana žena i supruga opet joj je život posložio takve kockice da je okružena vedrim, smiješnim i dobrim ljudima, a koji su zapravo sve dok ih ona ovakvima nije opisala, možda sami za sebe bili duševno umorni, tegobni i neshvaćeni.
Baš nedavno mi je javila da bi napisala jednu priču o susjedu koji rakiju peće u sobi. Prvo sam pomisila, otkud Ivona pored kazana. Ali priča je bila o čovjeku koji s toliko volje i entuzijazma pomaže svome malom mjestu i ljudima da su ga mještani prozvali svojim načelnikom. Upravo u takvom Ivoninom pristupu leži njezina spisateljska sposobnost, da na osebujan, a opet tako jednostavan način piše realne priče kojima je okružena. Inspiraciju ne traži u besanim noćima, u svojim slabostima, ljutnjama ili tugama. Njezina inspiracija su samo ljudi u kojima jedino vidi ono ljudsko i ono dobro.
Čari Muzeja nostalgije i Rogova u vreći su i u tome što je autorica, 36-godišnja Ivona Grgić velika aktivistica, spisateljica sa više od dvadeset književnih nagrada. Ivona govori sedam stranih jezika, a posebnu ljubav posvećuje pomaganju ljudima u potrebi, djeci koja su okružena diskriminacijom jer je i sama kao dijete iskusila svu gorčinu diskriminacije i vršnjačkog nasilja. Pisala je o majkama koje su u bjesomučnom ratu ostala bez svoje djece, a kroz svoje tekstove upozorava da je nasilje nad obespravljenima najružnija odrednica balkanskog mentaliteta.
Iako je završila Fakultet kriminalistike u Sarajevu nikada nije prestala s istraživanjima, posebno u oblasti forenzike. Predmeti na fakultetu joj nisu bili samo važni toliko da ih položi nego da joj služe u vlastitom životu. Kao studentica voljela je na predmetu forenzike posebno istraživati dlake. Danas zna kako svaka dlaka diše, što joj godi, što je uništava. Toliko je toga spoznala da bi mogla pisati i znanstvene radove jer rezultate kakve ona bilježi kroz svoja istraživanja na ljudskim i životinjskim dlakama, ozbiljni su pokazatelji kojeg se ne bi postidjela niti jedna zdravstvena institucija. Također, mnogim damama posljednjih godina pomaže da ojačaju svoju kosu, da joj vrate život i živost kroz prirodu i prirodne materijale. Priroda je, smatra Ivona, najbolja prijateljica svake žene.
Upravo u tome i leži ljekovitost njenih priča i savjeta. Zbog te uspješnosti je postala prepoznatljiva ne samo u BiH, nego daleko izvan granica ove zemlje.
Veličina njezinih rezultata je u tome što je sve sama postizala, korak po korak, vjerujući u sebe i svoje snove. Znanje nam, često kaže Ivona, nitko ne može uzeti, a obrazovanje je čovjekovo ogromno bogatstvo koje stječe cijeli život i vodi nas prema zvijezdama.
Ivonine priče zato nas s razlogom zovu sebi, da i mi ova lijepa i životna ukoričena djela imamo. Ne kao obveznu školsku lektiru nego kao knjige uz koje bismo možda učili, odmarali svoje misli i sjećali se kako je život stvarno lijep. I kako, ako ne težimo samo za materijalnim dobrima, život može biti još ljepši.
Zahvalna,
Maja Nikolić, Hrvatski glasnik
