Rođendan. Moj brat još uvijek nije pošao u školu. Prvu polovinu dana ja sam pazila na njega pošto sam bila druga smjena, a onda je na snagu stupala baba koja do podne mora sve poraditi. Taj se dan zalomilo, jer je ona otišla na pijacu da odnese mliječno, a brat dobio nekakvu temperaturu uz oštre bolove u stomaku i molio me da ga ne ostavljam bolesnog dok se baba ne vrati. Rođak Boris nije htio kasniti sa mnom i propustiti prvi čas što sam ja smatrala veleizdajom pogotovo na ovaj dan i pogotovo zbog toga što njega školsko gradivo nije ni zanimalo. Stiže baba, a ja se zametnuh ruksakom i pravac autobuska stanica. Mrzila sam sve vrste kašnjenja i osjećala sam kako mi nešto kuca na sljepoočnicama. Pored žureće mene zaustavi se automobil – ujak Ilija. Uskočim u automobil, pozdravim se, upitam kad je stigao iz Austrije i iskukam se ja njemu što mi je jedan ovako poseban dan krenuo naopako i ustanovim da on i ne zna šta je danas.
– Jesi li ti svjestan da je meni danas rođendan?
– Jesam – počeo se vaditi – ali nisam od tebe uspio doći do riječi.
Vidjela sam ja da on malo muti bistru vodu, ali sam ga pustila neka misli da mu vjerujem. Na vrijeme sam stigla na prvi čas sa rođendanskim poklonom od ujaka u apoenu od sto eura koje sam čuvala k’o oči u glavi tokom nastave. Na Borisa sam bila ljuta toliko da ga nisam počastila ni rođendanskim bombonama. Kada smo izašli iz autobusa broj 17 na stanici u Doknju pri povratku kući zaputila sam se u trgovinu, a Boris i ostala djeca za mnom. Boris se pokušavao pomiriti svim silama.
– Ne može! – frknula sam – Nisi ispoštovao ono i u dobru i u zlu.
– Pa to za brak važi!
– Bravo, ali ti se takav nećeš nikad oženit’! – predočavala sam mu njegovu najveću moru znajući da je prošle godine prije gašenja svjećica zamislio želju da se uspješno oženi kad za to dođe vrijeme.
– Šta ja trebam uradit’ da se pomirimo?
– Hajde sa mnom u trgovinu, ja ću nešto kupiti i ako mi pomogneš da to odnesem kući, sve ti je oprošteno. Ionako pričaš da si jak, pa da vidimo je l’ to istinita il’ lovačka…
Ušli mi kod Smajla u trgovinu “Sloga”. Pazarim ja deterdžent Tide veliko pakovanje od pet kilograma, sok Fructal u staklenoj flaši, deterdžent za suđe, kilogram soli, vegetu, pola kilograma kafe, keks Jadro, kilogram šećera kocka, ali ne u obliku kocke nego u obliku srca, komad čajne kobasice, komad barene slanine, kilogram brašna za kolače, supe Podravka sa orozom, jedan kupovni hljeb za brata koji je volio uz bijelu kafu baš onaj okrajak, biber, alevu papriku i još nekih sitnica koje su ušle u okvir 97,50 KM. Stotinu maraka kusura sam dobila od trgovca. Djeca koja su posmatrala kupovinu bila su oduševljena mojom kupovnom moći. Boris se debelo pokajao što se upustio u nošenje stvari.
– Koja sam ja budala… – govorio je.
– Takvi se prvi ožene, najčešće odmah nakon srednje, šuti i nosi. – ohrabrivala sam ga – Kako si ti jak, ma za ne povjerovati…
Kasnili smo kući čitav sat vremena, jer smo stalno morali zastajkivati da se odmorimo. Nije bilo lako prevaliti ta tri kilometra ni bez tereta, a kamoli ovako. Mama se počela derati, a ni u kuću ušla nisam:”Đe si ti do sad?” Čak su i gosti već stigli, a ja sam unosila one stvari razmišljajući koju želju da zamislim kada budem gasila svjećice na torti. Dvije su želje bile u igri. Prva da budem kao ujak Ilija kada odrastem, jer je on za sve nas bio mjera uspjeha, šarma i profinjnosti, a druga da se Boris dobro i uspješno oženi jednog dana. Ipak je želja pala na Borisovu ženidbu, jer šta mi vrijedi biti kao Ilija ako će me Boris stalno zasipati i tušiti pričama o ženidbi koje će izbiti moje potencijalne ilijske manire kada mi valjano pukne film?! Eto i sa željama čovjek mora znati da ne bi ne daj bože jedna ugrozila ispunjenje druge.
