Piše: Ivana Marić
U društvima punih demokracije izbori su prilika za one na vlasti da predstave svoje rezultate iz tekućeg mandata. U takvim državama opozicija kritizira aktuelne funkcionere i govori šta nisu dobro uradili, šta su mogli bolje. Uraditi i ujedno predstavlja biračima svoj program i objašnjavaju im kako bi oni bolje riješili probleme zajednice. U Bosni i Hercegovini se vodi drugačija kampanja. U Bosni i Hercegovini se i vlast i opozicija jedino bave podizanjem nacionalnih tenzija, bez obzira da li se radi o lokalnim ili općim izborima. To je tema koja donosi najviše poena. Kakvi rezultati, kakve kritike politika, kakvi bakrači. U obzir dolaze samo lične kritike i napadi na konkurenciju i to na nacionalnoj osnovi. Jedni su patriote i borci za svoj narod i svoju državu, kojagod da je u pitanju, a drugi su neprijatelji ili izdajice svog naroda ako se radi o „našima“. Ne mare naši političari mnogo za to da smo u 21. vijeku i da bi možda bilo vrijeme da se od vjerskih ratova pomaknemo ka nekim malo modernijim načinima komunikacije i uvjeravanja.
Moraju li svi koji misle drugačije od nas ujedno biti neprijatelji? Postoji li samo jedna istina i samo jedna opcija, pa one koji ne misle tako automatski šaljemo u redu za lomaču? Postoji li neki drugi kriterij za napad na konkurenciju, osim napada na nacionalnoj osnovi. Zabrinjavajuće je to što ta politika ne slabi godinama, već se pojačava i sada imamo više patriota i boraca na sve tri strane nego što ih je bilo u ratu.
Nema više razloga za strah od rata jer nijedna strana nema kapaciteta da rat vodi. I ne samo to, vodeći političari nemaju motivaciju da sada vode rat, jer su oni ti koji u njemu mogu najviše izgubiti jer su sebi najviše zagrabili. Ali ono čega trebamo da se bojimo i protiv čega moramo da se borimo je pandemija mržnje i to nacionalne mržnje, koja se širi i ulazi u sve pore društva.
Bogatstvo i ljepotu raznolikosti koje imamo u Bosni i Hercegovini smo pretvorili u naš najveći teret. Sve strane žele da se zatvore sa sličnima, da nema razlika, da nema onih koji drugačije razmišljaju, drugačije se Bogu mole, drugačije se oblače. Istovremeno s naporima da protjeraju druge iz svojih redova, bore se i sa onima koje bi trebali smatrati svojima, ali im smetaju jer puno pitaju, previše ljudima oči otvaraju, govore istinu umjesto da vjeruju u njihove laži, koji ih napadaju jer vide da pljačkaju i varaju svoj narod. Takvi su još veća opasnost od onih izvana, jer je lakše optužiti pripadnike drugih naroda nego one iz svog. Ali i to im polazi za rukom jer svu snagu ulažu u to, a ne u razvoj društva i dobrobit građana.
Društvene mreže igraju presudnu i nažalost pogubnu ulogu u tome. Umjesto da osiguraju da se čuje glas svakog pojedinca, društvene mreže su omogućile da se lakše ušutka glas svakog pojedinca, koji priča ono što se vlastodršcima ne sviđa. Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i ostale mreže su postale novo bojno polje gdje se vode bitke za opstanak političara na vlasti, ali i najžešće bojno polje gdje se pokušava eliminirati neistomišljenike. Nije bitno da li je političar nešto dobro uradio, bitno je da li je nešto dobro ispričao na mrežama. Nije bitno da li je svojom politikom popravio kvalitetu života građana, bitno je samo koliko je oštro napao političare iz druge nacije, a posebno iz druge države. Tako je broj lajkova, umjesto konkretnih rezultata, postao mjerilo uspješnosti političara.
Ne trebamo se onda čuditi zašto ne živimo bolje, zašto smo zadnji po broju obrazovanih stanovnika u Evropi i to čak s brojnim kupljenim diplomama, što smo prvi po korupciji, zadnji na putu ka EU, zadnji sa medaljama na sportskim takmičenjima, prvi po broj uljudi koji napuštaju državu. Ništa nas to ne treba čuditi jer mi podršku ne dajemo političarima koji najviše rade, već političarima koji najviše pričaju, koji su najglasniji, koji najviše vrijeđaju druge.
Ako želimo da vidimo napredak, ako želimo da imamo bolje obrazovanje, bolje socijalno i zdravstveno osiguranje, dostojanstvenu starost i život, onda moramo prestati podržavati one koji nam obećavaju strah i sukobe i početi podržavati one koji promoviraju razgovore, kompromise, pomirenje, konkretne rezultate i uspjehe. Nema takvih puno, ali ih ima dovoljno da mogu biti prekretnica u razvoju. U suprotnom ćemo se ugušiti u mržnji i nepovjerenju i imat ćemo tri nefunkcionalne državice pod jednim krovom ruševne kuće.
Ne slušajte šta pričaju, već gledajte šta su uradili za vas.
