Prema nedavno objavljenom izvještaju UN-a, putovanje na koje idu migranti i izbjeglice kroz afričku pustinju kobnije je od prijelaza Sredozemnoga mora, koje je pak jedna od najopasnijih migracijskih ruta na svijetu. U posljednje tri godine tamo je život izgubilo više od tisuću ljudi. Vincent Cochetel (UNHCR): 79% je požalilo što je odlučilo krenuti. Za 70% onih koji su napustili svoju zemlju, na kraju je Libija mjesto dolaska.
Ako je Mediteran groblje, pustinja je kalvarija. Prema izvještaju naslovljenom “Na ovom putovanju nikoga nije briga živiš li ili umireš” – koji su objavili Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR), Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Centar za mješovite migracije (MMC) – UNHCR je intervjuirao 32.000 migranata i izbjeglica, koji su govorili o mrtvim tijelima razasutima po pijesku u Sahari. Govorili su o strahu od smrti tijekom prelaska bježeći iz svojih zemalja, koji je za mnoge bio koban.
Vincent Cochetel, posebni izaslanik organizacije Ujedinjenih naroda za zapadni i središnji Mediteran, kazao je da su prva opasnost o kojoj govore migranti i izbjeglice napadi kriminalnih grupa koje ih pljačkaju i lišavaju ih svega. Za žene, k tomu, postoji veći rizik od seksualnoga nasilja na tim rutama. Osim toga, tu je i nasilje krijumčarā ili prijetnje trgovaca ljudima: iznude, prisilni rad, a katkada i seksualno iskorištavanje. Opasnosti dolaze i od nadležnih na graničnim kontrolnim postajama, od ljudi koji zlorabe svoj položaj kako bi iznudili novac od tih nesretnika i to ne samo na rutama prema sjeveru Afrike ili morskim putem prema Europi, nego i na kopnenim putovima prema unutrašnjosti i prema jugu afričkoga kontinenta.
Tajno i prešućeno nasilje
Posebni je izaslanik UN-a potom istaknuo da je Sahara “crna rupa” za nevladine organizacije i međunarodne institucije te dodao da postoje brojne crne rupe poput te, kojima nitko nema pristup ili ga ima vrlo malo ljudi. Međunarodnim je organizacijama vrlo teško otići tamo zbog ekstremnih geografskih uvjeta, ali i zato što neke vlade ne žele da humanitarne organizacije budu svjedoci toga tajnog i prešućenog nasilja – kazao je. Riječ je o fenomenu smrtnih slučajeva u pustinji, koji je mnogo manje medijski pokriven jer je manje vidljiv od brodice u teškoćama na Mediteranu. Humanitarne organizacije moraju pronaći druge kanale informacija: raditi malo više s tradicionalnim vođama, s lokalnim vlastima, koje su svjedoci, a ponekad i žrtve tih bandi – napomenuo je Cochetel.
Libija često krajnje odredište
Na pitanje novinara Vaticannewsa, žele li, nakon što su opasnosti Sahare prevladane, još uvijek prijeći Sredozemlje kako bi došli do Europe, kazao je da je u vlastitoj zemlji 21% ispitanih ljudi reklo da imaju odredište na umu i da će, bez obzira na informacije o opasnostima, dati sve od sebe. Međutim, 79% njih požalilo je što su donijeli tu odluku. Da su znali koliki su stvarni rizici, ne bi krenuli na putovanje. Mnogima je Libija konačno odredište. Naime, 70% ljudi stiglo je do konačnog odredišta kada stignu u Libiju.
Rješenja u svrhu zaštite
Što se pak tiče rješenja u svrhu zaštite, Cochetel je napomenuo kako je, budući da dinamika unutar zajednica nije nužno ista, potrebno saznati tko na njih utječe, kako financiraju svoja putovanja, koje programske aktivnosti imaju stabilizirajuću vrijednost, gdje treba poboljšati zaštitu i raditi na povratku. Potrebno je pokrenuti cijeli niz aktivnosti, i to ne samo humanitarnih organizacija. Države trebaju preuzeti odgovornost za ta rješenja temeljena na ispitivanju terena i ne smijemo napustiti tu obvezu solidarnosti. Prije svega, trebamo spasiti ljudske živote, bez obzira na status tih osoba, bili oni izbjeglice ili migranti. Trgovac ljudima ne zna je li osoba migrant ili izbjeglica. Europa također treba pomoći zemljama duž tih ruta da uspostave mehanizme zaštite i pomoći koji će pružiti dostojanstvene alternative opasnim i neregularnim putovanjima. Pomalo u duhu onoga što su europske države usvojile s nekim afričkim državama na summitu u Valletti 2015. – istaknuo je posebni izaslanik Agencije UN-a za izbjeglice.
