Vjerni saputnik komšije S. u putovanju zvanom život je Hamdija Dervišbegović zvani Derviš. Kako S. kaže, a činjenice nerijetko i dokazuju, Derviš je osoba koja samo dvije stvari u životu radi valjano – pije i zaključuje kako se njemu sviđa. Pošao on jednom kod S., pa mu jedna inostrana kona koja je došla na godišnji stane i poveze ga tih kilometar i po uzbrdo. Čim je izašao kod S. kapije poče kolutati očima.
– Rođo, šta ti je?
– Sviđam joj se.
S. se grohotom počne smijati.
– Samo se ti smijulji. Sviđam joj se, al’ se ona meni ne sviđa.
– Što, bolan? – upita S. umirući od smijeha.
– Zato što ja volim poštene žene, žene koje imaju stida i obraza.
– A kako si ti uvidio da njoj manjka stida?
– Zavodila me, eto kako. Muskarac treba da zavodi.
– Tebe zavodila žena koja vozi kola od pedeset hiljada?
– Mene lično. Imam i dokaze. Vozi kola raširenih nogu. Ako to nije dovoljan dokaz… Svi znamo na šta pozivaju raširene noge.
– Međede jedan, jesi ti ikad prob’o vozit’ kola? Imaju dol’ komande kojim’ ne mereš upravljat’ skupljeni’ nogu. Između gasa i kvačila je udaljenost jedne cjepanice, zato su raširene noge.
– Kako da ne! Ti si ljubomoran k’o pseto što sam se i ja nekom dop’o!
