Piše: Matea Tunjić
“Događalo se to za ranih proljetnih dana kad se snijeg topi i voda kaplje s krovova, kada me je sunce vuklo da pođem vidjeti kako ispod nekadašnjeg sanjkališta izbija žuta vlažna zemlja što izgleda kao da je vruća, i da gledam kako se nad livadama dižu izmaglice, a nebo je bijelo i plavo i lokve na putu; ili kasnije, kad je došlo vrijeme da se ide bos i kad smo svi mi iz ulice skupa učili plivati. Tada, kažem, nisam čitao, ili bih čitao tek po koju stranicu dnevno, ali sam ipak, ma koliko bio nepažljiv, uvijek pronalazio mjsto povezano s nečim u prethodnoj knjizi, koje bih se katkada s naporom prisjetio.”
Riječi su glavnog lika Pavličićeve priče Lađa od vode, koja savršeno opisuje odnos knjiškoga zaljubljenika s knjigama i književnošću. Već su se ta nota čitanja i nečitanja, ostavljanja nekih knjiga ili njihovo međusobno povezivanje, karakteristika da sliče jedna drugoj katkad spominjali u Knjiškim mrvicama, ali kao što je rekao Bekim Sejranović autori se nakon nekog vremena počnu ponavljati, samo ih trebate dovoljno dugo čitati. Isto tako, Pavličićev citat opisuje godišnje doba u kojem se trenutno nalazi naš mali kutak Zemlje. Bliži se kraj nastavne godine bilo da grijemo srednjoškolske ili fakultetske klupe, bilo da zauzimamo mjesto ispred njih, bilo da se brinemo o onima koji ih griju ili se jednostavno prisjećamo vlastitih dana. Čak i da radimo neki drugi posao nepovezan s nastavnom godinom i stresom koji ide uz blizinu ispitnih rokova, lipanj je mjesec kad su nam svima radne baterije na 20 % i šalju ono upozorenje “Vaša baterija je pri kraju, priključite svoj uređaj na punjač.” Stoga i ne čudi da poput lika iz Lađe već lagano nemamo mnogo vremena za čitanje, a i da smo dušom već na nekom duboko žuđenom odmoru, sanjamo o ljetu, toplim noćima i vremenu koje nazivamo godišnji odmor.
Stoga će i Knjiške mrvice ususret ljetu govoriti o zbirkama priča koje svakako mame da ih se pročita od početka do kraja, ali koje se neće naljutiti ako među njima za čitanje odaberete samo jednu, tih nekoliko stranica da vas istovremeno odmore od svakodnevice, napune malo baterije ili barem spriječe njihovo daljnje ispražnjavanje, ali i probude vam ono spomenuto povezivanje s nečim od ranije tjerajući vas da zastanete nad nekom rečenicom ili riječi otkrivajući što vam one žele reći ili, bolje rečeno, što u njima vidite. Upravo zbog toga svoje prvo lipanjsko mjesto ima Lađa od vode, prva zbirka priča poznatog hrvatskog autora Pavla Pavličića, djelomično zato što je njegova prva, djelomično zato što i drugo izdanje njegove prve ima posebnu priču, kao i knjiga koja se igrom života pronašla u ruci autorice Knjiških mrvica, ali ponajviše zato što koju god Pavličićevu fikcijsku priču iz ove zbirke odabrali za čitanje, čitatelji ne mogu pogriješiti. Neke će ganuti Dva kestena sa zajedničkom žilom, neke pak Orgulje, umjetnici će se pronaći u Paklenom stroju, svi mi s dvije adrese u Šetalici i u Pismu, a ako pritom živimo stresno i brzo, o čemu svjedoče naše istrošene baterije, Veliko zvono dirnut će nas do srži. No, izbor priče je, po starom dobrom običaju, ostavljen čitateljima, ovaj put lagan jer će priče, prije nego što ih čitatelji uspiju izabrati, one pronaći njih, kao što će čitatelja navesti i da povezuje jednu priču s drugom stvarajući cjelinu. Priče, naime, životne ili fikcijske, uvijek imaju tu skrivenu moć pronalaska i povezivanja.
Naposljetku, Lađa od vode nije tek obična zbirka priča, ona, riječima Tomislava Brleka, profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, zaista jest “knjiga od zbilje” i suptilno opisuje književnost, jezik i sve njegove poteškoće jer kako Brlek navodi na samom početku pogovora: “Lađe se ne mogu praviti od vode upravo stoga što im je svrha da se po njima plovi. Podrazumijeva se pritom, kako, da nije vode, lađe uopće ne bi imalo smisla graditi.” Tako u istoimenoj priči, kao i suptilno u drugima, autor govori o pisanju i knjigama, o Paklenom stroju koji je nemoguće stvoriti samosvrhovita i još pritom ne susresti se s onim problemima koje prate našeg graditelja – nadgledanje, “konkurencija”, tržište, vlast, o tome kako se, što se dublje plovi po vodi lađom od vode, dolazi do većih uvida o književnosti, o tome da se povezivanja priča, preko povezivanja rečenica, potom i riječi dođe do slova, do toga da svaka priča bude “pokušaj sa slovima”, pri čemu je sve istovremeno i rečeno i nedorečeno. “Tako će se i ova priča možda još nastaviti i ovo nije njezin kraj. Zato i ne stavljam točku”
