Piše: Matea Tunjić
Dok sam bila mlađa, majka mi je često znala govoriti da život nije crno-bijel, nego je šaren, aludirajući na to da ljudske odluke nikad nisu jednostavno “da”, a ni čvrsto odlučno “ne”, nego iza njih stoji mnoštvo različitih stavova, situacija, teških i lakih trenutaka, osjećaja i razmišljanja. Majka je oduvijek imala posebnu sposobnost odličnog čitanja ljudi i, sad sam toga svjesna, time mi je na slikovit način davala do znanja da čovjek nikad ne zna što se događa u nečijoj glavi i koje se bitke tamo odvijaju. Time je pokušala usaditi osjećaj empatije prema ljudima i uliti ono njezino razumijevanje mnoštva različitih perspektiva u kojima se ljudi mogu naći. Majka je slušala da bi razumjela, a ne da bi samo odgovorila na sadržaj razgovora. Stoga i dan danas upoznajem ljude koji će nekim komentarom dati do znanja koliko cijene njezino poznanstvo.
“Kakva je zbrka ovaj svijet.” Naizgled prošaran svim mogućim bojama – mogućnostima za sretan život, a u suštini dovodi do čovjekove neodlučnosti. Još od malih nogu on biva izložen pitanju što će biti kad poraste, često uz poticaj da može biti što god poželi i da je to u redu, ali se onda, dok odrasta, susreće s različitim preprekama društva koje mu suptilno ili očito daju do znanja da ipak možda nije u redu biti ono što on želi. Stoga je čovjek u nekom trenutku života natjeran da bira, a upravo se u tome očituje šarenilo svijeta, odluke temeljene na mnoštvu – položaju, stavovima, sposobnostima, društvu… A zbunjen od dvostrukih poruka društva, ne poznavajući dovoljno sebe, katkad poklekne pred neodlučnošću koju od mnoštva mogućnosti izabrati.
Pred takvom je odlukom i Esther, glavni lik naše današnje knjige koja se istovremeno bori s vlastitim izborima i načelima američkog društva u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća, a slikovito prikazuje i ono što se događa s osobom kad je u potpunosti preuzme neodlučnost. “Vidjela sam vlastiti život kako se grana preda mnom poput zelenog stabla smokve u onoj pripovijesti. Na vrhu svake grane, poput krupne grimizne smokve, pozivala je i namigivala čarobna budućnost. Jedna je smokva predstavljala supruga, sretan dom i djecu, druga smokva slavnu pjesnikinju, naredna smokva izuzetnu profesoricu, ona za njom Ee Gee, vrhunsku urednicu, sljedeća smokva Europu, Afriku i Južnu Ameriku, iduća smokva Constantina, Sokrata, Atilu i mnoštvo drugih ljubavnika s neobičnim imenima i nesvakidašnjim zanimanjima, zatim smokva olimpijske prvakinje u jedrenju, a iza i iznad svih tih smokava nalazile su se još mnoge druge koje nisam jasno razabirala. Vidjela sam sebe kako sjedim u račvištu tog smokvinog drveta i umirem od gladi jer nisam kadra donijeti odluku koju ću smokvu izabrati. Htjela sam svaku i sve, ali je odabir jedne značio gubitak svih ostalih, i dok sam tako sjedila, nesposobna da se odlučim, smokve su se počele mreškati i crnjeti te bi se jedna po jedna rasprnule o tlo podno mojih nogu.”
Sylvia Plath na poetski način iznosi potresnu priču mlade Esther, koju neodlučnost skupa s razmišljanjima o svijetu oko sebe, o konzervativnoj Americi, o položaju mlade djevojke u takvom društvu dovodi do unutarnje borbe s depresijom koja u jednom trenutku postaje nepodnošljiva. Nerazumijevanje drugih, strahovi, psiholozi koji su je slušali samo da bi joj dali neku dijagnozu, Esther vode do njezinog “Staklenog zvona”, mračnog dijela ljudske psihe kojega u jednom trenutku ona postaje itekako svjesna, ali nejaka boriti se s njim. “Znala sam da bih trebala biti zahvalna gospođi Guinci, samo nisam bila u stanju bilo što osjećati. Da mi je gospođa Guinca poklonila putnu kartu za Europu ili za krstarenje oko svijeta, za mene tu ne bi bilo nikakve razlike, jer gdje god sjedila – na brodskoj palubi ili u kavani na pločniku Pariza ili Bangkoka – sjedila bih pod istim staklenim zvonom, krčkajući se vlastitom turobnom ozračju.”
Kako je došlo do iznenadne neodlučnosti, kakve su se sve bitke vodile podno mlade duše i je li Esther naposljetku pronašla nekoga tko ju je saslušao da bi je zaista istinski čuo i pomogao joj slomiti stakleno zvono neodlučnosti i tame, ostavljam čitateljima na otkrivanje. A dotad, u ovom šarenom životu kako ga i dan-danas moja majka s osmijehom neke zagonetne ljubavi prema njemu opisuje, posebno u svibnju, mjesecu svijesti o mentalnom zdravlju: “Slušajmo druge da bismo ih čuli, a ne da bismo im tek, eto tako, nešto odgovorili.” Razumijevanje se pak ne iskazuje riječima, podrška i ljubav također. One se, naime, koliko god se apsurdno na prvu čini, najbolje razumiju u šutnji između dvoje ljudi, gdje su riječi nijeme, a osjećaji najglasniji.
