Piše: Andrea Petrović
Bio je utorak, kao i svaki drugi kojeg iznova i iznova doživljavam. Međutim, taj utorak, koliko god bio samo jedan „najobičniji dan u kronološkom nizu moga života“, imao je svojih posebnih, izričitih izazova.
Naime, tog utorka sam sama morala nogom kročiti u zrakoplov. No, sva težina se za mene, kao jednog ambiverta, fokusirala na ovu riječ- sama. Tog trenutka čovjek shvati koliko je tlo sveto i sigurno, a koliko i ostale stvari koje mu je svevišnja sila dala, baš poput tla, koristi zdravo za gotovo. Možda sam se više bojala uspostavljanja komunikacije s nepoznatim ljudima, nego sjedenja na sjedištu tik iznad propelera koji mi je ubio svaku želju za snom, i to na više tisuća metara iznad voljenoga mi tla svih država koje sam prešla. Na ovaj utorak sam gledala kao na prvi otkucaj novogodišnjega jutra, ali ukoliko za to novogodišnje jutro odbrojavate sto pedeset dana unaprijed. Čak i ako ste svjesni dvjestotinjak dana prije da ćete probijati oblake na sredini nebeske pustinje, gdje nema ništa niti iznad niti ispod vas, ne biste mogli ostati smireni. I to je normalno.
Prvi put sam letjela kada mi je bilo deset godina. Sjećam se kao da je bilo jučer- desetogodišnje dijete koje zapravo niti ne zna što život sve može biti, razmišlja o njegovoj težini i zahvaljuje se Bogu za to da u tome trenutku nije samo, jer bi se izgubilo. Prvo pitanje koje sam postavila svojim roditeljima je bilo: „A što ako padnemo?“
Aerodrom je u mojim očima bio poput beskonačnog labirinta, kojem niti početak niti kraj nisu znani. Možete li misliti kako mi je bilo devet godina kasnije, kada zrelost i svijest koju sa sobom ona donosi prorade? Taj let, od prije deset godina bio je dvosatni i ne, ništa se loše nije dogodilo. Međutim, ovaj let je bio sedmostruko duži. Oba su naravno, vodila u Kanaan- obećane zemlje današnjice; prvi u Njemačku, a drugi…eh, drugi. Taj je vodio na onu stranu zemaljske kugle, u zaista potpuno drukčiji svijet. Naravno, to nije bio globalni fenomen, jer živimo u 21. stoljeću, a ne u petnaestome, kada je Columbo otkrio to sveto američko tlo, po kojem niti jedan Europljanin nije hodao (Vikinge ćemo staviti postrani). On nije bio svjestan da je stigao u Ameriku, već u Indiju, pa se tako i meni činilo da prije idem u Indiju, nego u jednu od najvećih zemalja, ne samo američkoga kontinenta, već i svijeta- Kanadu.
Uvijek sam bila fascinirana različitostima ljudi i njihovim podjednako različitim kulturama, što me učinilo studentom kulturne baštine. Međutim, tek onda kada sam prvi puta došla u takvo društvo u kojem je više azijskih elemenata poput sikh turbana ili kineskih restorana umjesto kričavo crvenog javorovog lista, sam konačno shvatila što to znači osjetiti i biti dijelom melting pota. I oni su svi, koliko god bili drukčiji, jedno. Ono što je meni bila samo Kanada i ništa više, njima je bila, i uvijek će biti (Ka)nada, dom. Njima, ljudima različitih priča, koji su iz ljubavi odlučili svojoj djeci omogućiti bolji život, žrtvujući sve što su imali, baš poput moje rodbine koja me u svome kanadskome domu velikodušno prihvatila, posvećujem ekscentričan naslov ovog prvog malog esejskog putopisa: Ka(d odem) nada(m se bit će bolje).
Je li ova država ostavila nekog utiska na mene? Odgovor je i da i ne. Bih li živjela ovdje ukoliko mi se ikada ukaže prilika? Nema potrebe davati isti odgovor dva puta. Ukoliko i vi razmišljate otići, nadam se da će vam ove riječi biti korisne. Ne postoji dio svijeta u kojem je sve idealno. Jasno je da smo naučili da takvo nešto kao što je utopija ne postoji. Novac nigdje ne raste s drveća- niti kod nas, ali niti u bilo kojoj drugoj zemlji. Utopija, dakle, neka ostane samo to što jeste- utopija. Mada moram naglasiti da je kanadska ekonomija zaista ubijeđena da njihova drveća imaju novčanu krošnju. Što biste rekli ako vam kažem da je, nažalost objektivnog opisa, jedna obična ruševina od kuće, s drvenim konstrukcijama, kojoj dobra oluja može skratiti sve muke u okolici Toronta procijenjena na više milijuna dolara od autentične barokne ili kasno renesanse vile u Toskani?
Cijene u ovoj zemlji su s godinama skočile u visinu, da im moj avion nije bio niti do koljena. Krediti koji se sada dignu za stan će se generacijski otplaćivati, ukoliko želite da on istinski na koncu bude vaš- čak i ako ste odavno postali podzemni izvor hrane za drvo s kojeg se kidaju zelembaći za kamate. S druge strane, većina stanova je pod vlasništvom države, pa stanarinu ne dajete pojedincu, već direktno toj zemlji. To se, bar meni, činilo u redu. Zanimljivo mi je bilo promatrati kako funkcioniraju susjedstva unutar jedne kanadske zgrade- njihovi haustori izgledaju kao velike dnevne sobe, sa stolovima, stolicama, policama i knjigama.
A gdje je onaj miris naših haustora?! Gdje?!
Tek sada shvaćam da njihove zgrade izgledaju kao zasebni svjetovi, a njihovi kućni savjeti kao mala obitelj. Ali jedno mi je ostalo jako dobro otisnuto u sjećanju- njihovi ulazi u zgradu su tako zagušljivi!
Kada sam konačno izašla iz aviona i krenula prema imigracijskoj, imala sam osjećaj da sanjam. Prva stvar o kojoj sam sada, iako sam zrela i odrasla osoba, razmišljala nije bila ona „Wow, glava mi je još pričvršćena za ramena!“, već „Wow, i njima je nebo plave boje! I trava u Americi se zeleni, a ljudi hodaju na dvije noge!“. Kao da mi je to desetogodišnje dijete, koje u meni vječno živi, konačno podarilo tu neku dječju čar.
Zato: sve će biti u redu. Stići ćeš. Samo se ne boj.
Od tog prvog dana sam se uvjerila koliko je ljubaznost ovdje cijenjena. Nisi ljubazan- nemaš posla! Ovdje nema onog tipičnog našeg „Šta je, šta ho’š?!“ nakon što su se oči tri-četiri puta zaokrenule oko svoje osi i ostalih strana svijeta, već ti se netko koga prvi puta vidiš u životu osmjehne kao da te poznaje iz majčine utrobe. To, naravno, ne znači da si toj osobi simpatičan, već je to u opisu njenog posla. Mada, zar se to ne ubraja u jedinstvenu opću kulturu? U početku sam se zaista pitala tko ih to tjera, pa su tako svi prijatni prema meni?
Dosta njih me pitalo odakle sam, iako nisu niti znali da sam strankinja dok im to nije bilo rečeno. Uspjeh leži u ovome: „When in Rome, do as the Romans do“.
Kada god odem negdje, u potpunosti se želim uključiti u sve te udubiti u osjećaj da sam tu, jer tko zna hoću li ikada više u životu biti na istome mjestu. Tijekom tog perioda kojeg sam provela na drugoj strani globusa, postala sam mali lokalac. Upamtila sam svaku ulicu, svaku osobu, pa i nasumične prolaznike koje sam srela (a nije ih bilo malo), sve stanice na kojima moram izaći iz vlaka i pojedinačne lokacije koje sam posjetila. Kao da nikada niti nisam bila europski turist. A zamislite kakav se osjećaj u vama stvori, kada i vas te iste osobe zapamte, pa vam mahnu kada se vidite, čak onda i kada niste u društvu domaćina.
Jedan stariji gospodin koji je radio na recepciji gdje je prodavao karte za ulaz u botaničku baštu mi je rekao: „Ah, za tebe sam uvjeren da si sigurno studentica na našem sveučilištu!“
Moram priznati, laskalo mi je. Zanimljiv mi je bio još jedan sredovječni čovjek, koji kada sam mu odgovorila odakle sam rekao: „Bio sam kod vas, još u ratu. Sjećam se kupona koje ste imali. Jako su mi se svidjeli ljudi tamo, ali nažalost nitko od njih nije govorio engleski“, na što sam mu odvratila da se vrati jednoga dana, a i da se ne brine za jezik- naše je ljude inteligencija itekako obdarila, samo ju neki, nažalost, ne žele iskoristiti.
Nakon sedam mjeseci, konačno sam prikupila hrabrosti i odlučila podijeliti svoja iskrena i neromantizirana (ne baš pretjerano subjektivna, što bi se reklo, ne?) iskustva i sjećanja na ovu zemlju i njene ljude, koji su mi ulili (Ka)nadu u dobrotu drugih, s velikom željom da, možda na taj način uspijem nadahnuti ili pomoći, jer – sve ima svoju korist, a ništa nije slučajno. Nadam se da će ova uvertira biti poput karte, pomoću koje ćemo nastaviti putovati prema i kroz zapadnu pacifičku obalu. Do drugoga dijela, sretan i ugodan let!
