Piše: Matea Tunjić
Rimljani su, čitali smo u legendama koje nas podsjećaju i da 21. travnja slavimo godišnjicu osnutka njihove države, mnogo pozornosti pridavali znacima odozgor. Pa čak i da proučavamo antičku mitologiju, uočit ćemo da su za svaku pojavu imali neko nadnaravno objašnjenje. Posebno su, pored augura i pontifika, cijenili Pitijina proročanstva iz najpoznatijeg antičkog proročišta u Delfima. Ta i danas važnost zareza za značenje rečenice slikovito objašnjavamo na Pitijinoj: “Ibis redibis numquam peribis in bello.” Međutim, danas ćemo se prisjetiti drugoga njezinogproročanstva koje nam spaja knjigu o kojoj čitamo i Svjetski dan planeta Zemlje.
Kad je, naime, Tarkvinije Oholi, posljednji rimski kralj, predosjećao da mu se bliži kraj, poslao je svoje sinove Pitiji u glasovito proročište da saznaju tko li će biti sljedeći vladar Rima. S njima je u Delfe putovao i Lucije Junije Brut, sudeći po nadimku ne baš bistar, a po dolasku je ostao pred ulazom u hram dok su braća Tarkvinijevci slušala još jedno od Pitijinih dvosmislenih proročanstava. No, Brut je svoj ‘cognomen’ dobio zbog toga što se pravio lud da bi preživio kad mu je kralj ubijao obitelj, a njegov je drveni štap, kako svjedoči Kasije Longin, bio iznutra punjen zlatom i služio je kao odličan prikaz Brutove osobnosti: krinka – ludost, istina – mudrost. Rimski je, dakle, trojac, slučajno ili namjerno, čuvši proročanstvo da će Rimom vladati “onaj koji prvi poljubi majku”, pohrlio natrag u Vječni Grad i, dok su braća Tarkvinijevci nastojali jedan drugoga prestići u utrci do majčinih obraza, Lucije Junije Brut pade, odglumivši da se spotaknuo, i poljubi zemlju – majku svih ljudi.
Ova legenda o događaju koji je bio predznak za nastanak Rimske Republike, na čijem je čelu, već pogađate, u početku bio ‘ne baš bistri’ Brut, šalje nam zapravo zanimljivu poruku i uz knjigu, koja je našla svoje današnje mjesto u Knjiškim mrvicama, budi u nama, usudim se reći, etička pitanja. Lucije je, shvativši Pitiju, poljubio zemlju – majku svih ljudi i time nam svima dao do znanja tko nas hrani, tko nam pruža dom, sigurnost, toplinu i mir. I kao što majka brine za svoje dijete, tako i zemlja čovjeku daje sve ono potrebno za život. No, ne ulazeći u suvremene odgojne metode i odnose roditelja i djece, postavlja se pitanje kako se ljudi danas odnose prema onoj majci svih ljudi, koju Brut ljubi, spašavajući je od ohole i čvrste Tarkvinijeve ruke?
“Slučaj Vinča” Gorana Milašinovića, uz već spomenuto pitanje, pričajući nam priču o istinitom događaju iz 20. stoljeća, proširuje naše pitanje o odnosu ljudi prema vlastitom domu – planetu, na pitanje odnosa čovjeka i naravi, bilo njegove bilo one koju danas, smanjujući značenje grčkog pojma, nazivamo prirodom. Radi se naime o gotovo kobnom oktobarskom slučaju u Institutu za nuklearne nauke kad je grupa znanstvenika došla u doticaj s radioaktivnim uranom. Ozračeni znanstvenici hitno su prevezeni u Pariz, u bolnicu? “Curie” gdje su ih dočekali najveći liječnici toga doba. Upravo tu, tijekom njihova boravka, osim, u takvom stanju nužnih, brojnih egzistencijalnih promišljanja javljaju se i ona o pomicanju granica medicine i znanosti, o etički dopustivim eksperimentima na ljudima, rizicima, ludosti i hrabrosti, o ljudskom napretku koji sam po sebi nema moralnu vrijednost, nego označava upravo to – hod naprijed, ne nužno dobar, ne nužno loš za čovjeka i narav. Ta, pariški “Curie” najbolje opisuje napredak: “u prvom paviljon se rađala radijacija, a u drugom su analizirane njene medicinske i biološke posledice. Lice i naličje nauke. Svaki izum jednako je progres koliko i opasnost za čoveka.”
No, nit vodilja koja se, osim sumnji i nedoumica zašto se nesreća uopće dogodila i na kakvom su to eksperimentu radili Vinčanci, proteže kroz cijelu knjigu zapravo je ono staro Hobbesovo i Rousseauovo pitanje kakva je u suštini ona ljudska narav – dobra ili loša, “homo homini quid est?” Jer “ljudi, zar je moguće da nekom pokloniš koštanu srž, a onda mirno odeš kući i nikad više ga ne vidiš? (…) Čemu ratovi, atomska bomba i razaranja kad se ljudi, u stvari, vole? Kakav je to apsurd.”
