Nećemo ga prepoznati sve dok ga poput Veronike ne skinemo, ne izađemo pred gradske zidine, te na previjalištima gubava svijeta odista postanemo njegovi učenici i učenice. Ta previjališta svijeta danas ne leže u egzotičnoj daljini, na dalekim bojnim poljima koje trenutno osvjetljavaju televizijske kamere. Osobito u ovo vrijeme, ona su svuda oko nas.
Bol je blizu, u dohvatljivoj blizini, može je se dotaknuti – te u njoj susresti Krista u njegovoj krajnjoj neposrednosti: ‘meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće’
Piše: Tomáš Halík
U časoslovu se za Veliki petak čita prastara homilija. Čitavu godinu joj se radujem. Počinje rečenicom: Hodie silentium magnum in terra – danas je velika tišina na cijeloj zemlji.
Ne samo ove godine, već oduvijek je u kršćanskoj tradiciji Velika subota dan tihe pobožnosti. Ne služe se mise, u mislima vjernika odzvanja drama Muke, dok se istodobno pripremaju na slavlje Uskrsa. Otvoreni i prazni tabernakuli katoličkih crkvi na Veliku subotu podsjećaju na dva duboko uzajamno povezana simbola – na ogoljelo središnje svetište jeruzalemskog Hrama, i na srce Isusovo rastvoreno kopljem rimskog centuriona. Htio bih se na ovaj dan vratiti na nekoliko misli kojima sam se prije nekoliko godina posvetio u svojoj knjizi Dodirni rane. Htio bih s vama razmisliti o zadaći žena u uskrsnoj pripovijesti.
Kada je uskrsnuli došao učenicima, koje su još tištili strah i razočaranje, utučenost sjenom križa i vlastitim gubitništvom, dakle muškarcima što su ga kukavički napustili i pobjegli, obratio im se prvo jezikom svojih rana. No što je bilo sa ženama? One ga nisu napustile, one nisu pobjegle, one su ga pratile na križnom putu, i izdržale ispod križa do zadnjeg časa – one su prve otkrile prazan grob, otvoreno krilo tajne uskrsnog jutra.
Evanđelje bilježi nekolicine njih, srednjovjekovni uskrsni igrokazi govore o tri Marije, a bezbroj slika i kipova, kojima se kroz duga stoljeća prikazivalo raspeće, prikazuju prije svega dvije: djevičansku majku kao i bivšu prostitutku iz Magdale, ‘iz koje je izišlo sedam zlih duhova’ (Lk 8,2), ženu koju je Isus beskrajno ljubio i koja je bila bliska njegovu srcu. Evanđelja, najjasnije Evanđelje po Ivanu, priznaje da je Marija Magdalena postala ‘apostolica apostola’ i da je prvo ukazanje Uskrsloga bilo upućeno upravo njoj. Isus joj, međutim, nakon uskrsnuća ne dopušta da ga dodirne. Njegovo energično ‘nemoj me dodirnuti’ (usp. Iv 20,17), kojim se pri susretu s Marijom Magdalenom odupire njezinu zagrljaju, tvori upadljiv kontrast prema pozivu upućenom Tomi: ‘Pruži prst svoj ovamo; evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok! ‘ (Iv 20,27). Ipak, ne saznajemo ništa o tomu da li je Toma nakon toga Isusa zaista i dodirnuo. Možda time treba biti rečeno da Isusa možemo dodirnuti samo vjerom. Čak i najstrastveniju ljubav i čežnju u ovome svijet, slično krilu Marije Magdalene, valja stalno opominjati da dodirom ne smije posve strgnuti veo tajne kako bi ga zadržala kao predmet posjedovanja. Koji tip vjere može u nama otvoriti prostor za Uskrsloga? Vjera je dar milosti Božje, čitamo u katekizmima. Ali, i naša vjera ostaje istovremeno naš ljudski čin, hodočasnička vjera koja se za vrijeme našega hodočašća u ovom svijetu i u ovom tijelu nikada ne može posve osloboditi polumraka sumnje, nikada posve osloboditi ograničenosti našega uma, jezika, iskustva i predodžbe. Ako je vjera živa, uvijek iznova će biti ranjavana, biti izložena krizama, dapače, ponekad biti i ‘ubijena’. Postoje trenuci kada naša vjera (ili, blago rečeno, njezin dotadašnji oblik) odumre – kako bi mogla biti ponovno probuđena i preobražena. Da, samo ranjena vjera, na kojoj su vidljivi ‘ožiljci čavala’, vjerodostojna je, samo ona može iscijeliti. Strahujem da vjera, koja nije prošla noć križa i nije pogodila u srce nema tu moć. Vjera koja nikada nije postala slijepa, koja nije doživjela tamu, teško će pomoći onima koji nisu vidjeli i ne vide. Religija ‘vidioca’, farizejski grešno samouvjerena, neranjena religija, umjesto kruha pruža kamen, umjesto vjere ideologiju, umjesto svjedočenja teoriju, umjesto pomoći pouku, umjesto milosrđa ljubavi samo zapovijedi i zabrane.
No, vratimo se ženskom licu Uskrsa. Jednu ženu evanđelja ne navode. Legende i duboka intuicija pučke pobožnosti, međutim, znaju je vrlo dobro: oni su joj dali ime, i posvetili joj čak jednu od četrnaest postaja križnoga puta. Veronika, žena koja je Isusu pružila svoj veo kako bi mogao obrisati krvavi znoj s rana lica, za sva je vremena dobila spomen što se začuđujuće duboko utisnuo u povijest kršćanske sposobnosti predočavanja, kao i kršćanske umjetnosti: Isus je sliku svog lica utisnuo u Veronikin veo poput pečata. Bezbroj će legendi opisivati sudbine tog prikaza, a ‘slika koja nije stvorena ljuskom rukom’ u cijelom se svijetu ne samo izlaže, čuva, kopira i štuje, nego je postala značajan element teologije kršćanske umjetnosti. Za razliku od idola, koji je ljudskom rukom i ljudskom maštom stvoreni bog, dakle projekcija ljudskih želja, ikona je ‘prozor’ što svijet i materiju otvara prema stvarima koje ljudsko oko ne opaža, i kojih se na ovom svijetu ne može do sita nagledati. Ona je pukotina u zatvorenim vratima tajne, ona je mjesto s kojega struji dovoljno svjetlosti kako bi naš svijet vidjeli kao veo Njegova lica. Njegov smiješak nas dovoljno bodri i na putu kroz dolinu najdužih sjena.
Ipak, svijet za kršćane nije ‘majin veo’, nije samo iluzija. Svijet, materija, tijelo, su dobro stvorenje Božje. U ovaj je svijet za sva vremena utisnuto lice Kristovo – njegov pečat dobiva, međutim, samo onaj tko rasprostre veo sućuti i milosrđa za one koji nose križ. Istinski lik Isusov (vera ikon) vidjet će samo Veronika i oni što će je slijediti. Tamo gdje passio (patnja) pronađe compassio (supatnju), tamo onaj koji je ušao u dubinu patnje utiskuje supatnji pečat autentičnosti, on je takoreć potpisuje svojom krvlju.
Isusovo lice ne može se uklesati u mramor tvrdih srdaca. Nalazimo ga samo u milosrdnih, u onih ‘koji su čista srca jer će Boga gledati’ (Mt 5,8) i ‘postići milosrđe’ (Mt 5,7). Milosrdni na dvostruk način anticipiraju konačan spokoj u sjaju Božjeg lica: gledaju lice Isusovo u onima koji trpe, i naviještaju ga svijetu tako što trpećem pružaju empatiju, ljubav i pomoć.
Za bezbroj svetaca, kanoniziranih i nekanoniziranih, predaja govori da su na tijelu nosili stigme, vidljive znakove Kristovih rana. Veronika je prva od onih koji otisak Kristovih rana, negova ranjena i pakošću za sva vremena obilježena lica pohranjuju u svojoj nutrini, jer ‘dignut će se pokrivalo s njihova srca’ (usp. 2 Kor 3,15) i pružiti onima koji trpe.
Razmatrajući žensku stranu Uskrsa, podsjetili bismo na još jednu meditaciju, još jedna slika upućuje na duboku povezanost s razdobljem tišine između poslijepodneva Velikog petka i uskrsnog jutra: pietá, predzadnja postaja križnog puta i sujet bezbroj djela likovne umjetnosti (od emocionalno snažnih, umjetnički manje spretnih djela pučkih drvodjelja, pa sve do anđeoski uzvišene, premda i ponešto mramorno hladne ljepote Michelangelove Pietá na ulazu u Katedralu svetoga Petra) – majka s mrtvim tijelom sina na krilu. Pred tim prikazima često se ne mogu odhrvati, a da ne osjetim njihove ‘titraje’ pri pomisli da je ta slika ‘zasićena’: koliko li je majki – prije svega u ratovima prošloga tisućljeća – klečalo pred njom, svoju bol položilo u taj prikaz, te u njemu tražilo snagu prihvaćanja vlastite sudbine? In gremio matris sedet sapientia Patris, u krilu majke počiva mudrost oca – ta rečenica prati mnoge srednjovjekovne slike madone s djetetom u krilu. Mistici percipiraju Mariju kao sapientia, kao simbol one tajanstvene mudrosti koja je, prema deuterokanonskim knjigama Staroga zavjeta, pratila Boga u njegovu djelu Stvaranja ‘igrajući pred njim sve vrijeme’ (usp. Izr 8,30). Taj prikaz majke i sina ima ne samo božićni, već i uskrsni smisao. Prije no što tijelo sina biva spušteno u krilo zemlje, ono na trenutak počiva u krilu majke. Komentari mistika uz tajnu Velikoga petka razmatraju što se odigrava u ‘dubinama zemlje’, u paklu, kamo je Spasitelj kroz patnju i gdje je njegov križ postao oružje koje provaljuje dveri tame. Što se, međutim, u tim trenucima odigrava u dubinama majčina srca, u paklu njezina bola? Uskrsna patnja majke opisuje upečatljiv latinski himan Stabat mater koji je nadahnuo bezbroj briljantnih glazbenih djela.
No, kada poslušamo ta djela ne možemo se otrgnuti pitanju: ne radi li se ovdje o estetiziranju patnje? Nije li to jedan od načina kojim oštricu boli želimo otupiti ljepotom? Nismo li tajni pietá, predzadnjoj postaji križnog puta, bliži na mjestima kojima vodi križni put povijesti, put trpećih jučer i danas; tamo gdje je lice zemlje zaista natopljeno krvlju poput krila majke pod križem.
Mislio sam na to u Bazilici Sv. Groba u Jeruzalemu, gdje su prikazana mjesta smrti i uskrsnuća Isusova – u Hramu što su ga oni ‘što Božji grob htjedoše osloboditi iz ruku nevjernika’ ispunili krvlju sve o ormi svojih konja.
Mislio sam na to u Hirošimi onog ranog ljetnog jutra – koje je ujedno blagdan Isusova preobraženja u blistavu oblaku na gori Tabor – kada smo se vjernicima sedam religija spomenuli dana kada je ovaj grad eksplozijom atomske bombe prekrio oblak smrti.
Mislio sam na to u Auschwitzu, u ćeliji Maximilijana Kolbea, u prostorima stratišta i plinskih komora, te u kapeli karmelićanki gdje se održava neprekinuta molitva za pomirenje, pokora, i molba za mir i nadu u svijetu.
Mislio sam na to kod Ground Zero na Manhattanu gdje je od ponosno podignutih prstiju nebodera preostala tek otvorena rana, i gdje smo sklopili ruke na molitvu i prisegu. Mislim na to i sada, kad sa svih kontinenata stižu izvješća o porastu žrtava podmukle bolesti (autor se referira na žrtve pandemije koronavirusa iz 2020. godine, nap. prir.). Koliko ožiljaka i koliko još neiscijeljenih rana nosi ‘majka zemlja’, za koje nitko ne zna, i kojima nitko ne dolazi kako bi skrušeno stao pred njih?
Mnoge su takve naravi da ih ne možemo spriječiti, niti im se oduprijeti, one dolaze s područja koji su odista izvan našega utjecaja, izvan dosega naše mogućnosti da pomognemo. Ponekad niti znamo za njih, ne vidimo ih, ili ih ne želimo vidjeti; drugi put su pak stranice novina ili televizijski ekrani tako prezasićeni da ih više niti ne opažamo.
Zlo nas pobjeđuje ne samo kada preuzmemo njegove metode, već i onda kad se na nj naviknemo. Naša osjetljivost na patnju drugih često nakon nekog vremena prestaje, ako nas ta patnja neposredno ne dotiče. U najopasnija iskušenja našeg doba spada otupljenost i ravnodušnost zbog prezasićenosti poplavom informacija. Pojava koja se često ponavlja, u očima javnosti gubi ljudski lik, zapada u anonimnu uniformnost statistike. Strahujem da će se to dogoditi i sada, nakon što već tjednima dnevno pratimo izvješća o žrtvama pandemije (ili rata u Gazi, nap. prir.): ljudi i njihove sudbine pretvaraju se u brojke.
Netko bi, poput Marije, morao biti budan, netko mora te boli uzeti ‘u krilo’, netko treba spriječiti da padnu u zaborav, neko ih mora čuvati u srcu i onda kad ih ne razumije – netko ih mora u krilu i u srcu sjene kalvarijske uzvisine prenijeti do osvita uskrsnog jutra.
U jednoj židovskoj legendi rabi šalje svoje učenike pred dveri Jeruzalema ranjenicima i gubavcima kako bi tamo našli skrivenog Mesiju koji čeka da bude prepoznat. Znak po kojem će ga prepoznati je ovaj: svi drugi vidaju svoje rane, jedino on prvo vida rane drugih. To je on, to je Mesija.
Možda i na našem srci leži onaj veo – i onda kada revno govorimo ‘Gospodine, Gospodine’, i kad na zidovima naših stanova vise njegove slike. Nećemo ga prepoznati sve dok ga poput Veronike ne skinemo, ne izađemo pred gradske zidine, te na previjalištima gubava svijeta odista postanemo njegovi učenici i učenice. Ta previjališta svijeta danas ne leže u egzotičnoj daljini, na dalekim bojnim poljima koje trenutno osvjetljavaju televizijske kamere. Osobito u ovo vrijeme, ona su svuda oko nas. Bol je blizu, u dohvatljivoj blizini, može je se dotaknuti – te u njoj susresti Krista u njegovoj krajnjoj neposrednosti: ‘meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće’ (Mt 25,40).
(Tekst, uz prethodno dopuštenje izdavača, preuzet iz knjige: Tomáš Halík, Vrijeme praznih crkvi. Od krize prema produbljenju vjere, Ex Libris, Rijeka 2022, str. 113 -121. Priredio i s njemačkim izvornikom usporedio Franjo Ninić)
