Piše: Matea Tunjić
Tako je česta usporedba života s vožnjom u autobusu, vlaku i tramvaju. Njome se nastoji govoriti o životu kao putovanju, životnim stanicama i ljudima koji se u vožnji susretnu. Nitko, pak, ne priča o onim stvarnim petominutnim ljubavima iz tramvaja i autobusa na svakodnevnom putu do škole, fakulteta ili posla. Onim slučajnim pogledima ili osmjesima s jednog kraja javnog prijevoza na drugi. Nitko ne govori o putnicima koje vas na trenutak zaintrigiraju do te mjere da se skoro zaljubite u roku od dvije tramvajske stanice. Znate ih, sigurno, njih susrećete i na pješačkim prijelazima, semaforima dok traje crveno svjetlo… One su vam, eto tako, kratke i slatke. Istovremeno vam uljepšaju dan i rastuže vas čim netko od vas izađe van, prijeđe na drugu stranu ulice ili na zeleno svjetlo reagira kao vozač Formule 1 kad ima “pole position”.
Sigurno se tad zapitate tko je ta osoba? Kamo ide, gdje li radi? Hoće li joj neka od stvari koje nosi iz kupnje ispasti iz ruku kad tramvaj naglo skrene u krivini? Naposljetku, što bi bilo kad bi barem netko od vas imao hrabrosti prići drugome ili zaustaviti ga pri izlasku? Padne vam, negdje u nekom kutku sivih stanica, na um da tako počinju romantični filmovi ili bajke. A onda pomislite kako život nije film, a definitivno nije ni bajka jer žurite na posao, pa vam prozuji misao da bi petominutna ljubav iz tramvaja vjerojatno pomislila da ste potpuno skrenuli s uma. Napokon je pustite da mirno odšeta u nepoznate životne pravce.
Georg je jedne večeri čitao o jednom takvom susretu i uronio u svijet glavnog lika, Jana, koji je, vraćajući se jedno poslijepodne s fakulteta, svoju petominutnu tramvajsku ljubav ugledao kako nosi ogromnu vreću s narančama. On je, za razliku od nas, koji tramvajske ljubavi prepuštamo putevima života, misterioznu djevojku s narančama odlučio pokušati pronaći i nakon prvog zanimljivog susreta, a svoje je avanture opisao u pismu, namijenjenom petnaestogodišnjem Georgu. Jan je osim bajkovitog, romantičnog i pomalo nespretnog prvog susreta prepričao još nekoliko svojih slučajnih susreta s djevojkom i narančama. Zamislio se nad prizorom pomnog promatranja i biranja točno određenih naranči u mnoštvu sočnih narančastih citrusa. Zar nisu sve naranče manje-više iste? Ili se baš u njima krije neka Janu nedokučiva tajna svijeta, poznata samo tajnovitoj djevojci s narančama.
Je li Jan na kraju uspio u nekom od slučajnih susreta prići svojoj tramvajskoj ljubavi? Je li otkrio tajnu skrivenu u tankim membranama punim omiljenog narančastog soka? Na koji su način zagonetne naranče promijenile njegov pogled na život, koja su mu se pitanja o čovjeku i svijetu prošetala prostranim umom i zašto je baš petnaestogodišnjem Georgu ostavio neobično bajkovito pismo, neću vam otkriti, jer kao što Jan kaže: “značilo bi to preduboko zaći u samu magiju ove bajke. Ne treba sve izraziti riječima.”
