Hrvatima u BiH se mogućnost stjecanja hrvatskoga državljanstva, pa onda posljedično i državljanstva EU, pokazala kao blagoslov i prokletstvo. Blagoslov – jer im je omogućeno lagodno putovanje i zapošljavanje diljem Unije, a prokletstvo – jer se demografski supstrat ovoga najmanjega naroda u BiH bespovratno urušava
Piše:Franjo NINIĆ
Od prvoga siječnja 2023. godine Republika Hrvatska postaje dio schengenskogaprostora i ulazi u eurozonu, klub europskih država koje u svome monetarnom sustavu koriste zajedničku europsku valutu: euro. Ovi krupni europski koraci za našu susjednu zemlju – od 2013. članicu Europske Unije i još od 2009. punopravnu članicu Sjevernoatlatskoga saveza (NATO) – u našoj se zemlji percipiraju i komentiraju na različite, ali često i na suprotstavljene načine. Budući da je BiH politički, društveno i javno prilično diversificirana realnost, razumljivo je i da su reakcije na ovaj vanjskopolitički uspjeh Hrvatske različite i uvjetovane aktualnom krizom i postizbornim razračunavanjima na našoj nesređenoj, kompliciranoj i demokratski deficitarnoj političkoj areni. Reakcije i komentari se kreću u rasponu od kurtoaznoga čestitanja i žala što se nešto slično ne događa i u BiH, preko ravnodušnosti raznorodnih kroatofobnih struktura kod nas, pa sve do narativa naših domaćih euroskeptika i eurofoba, koji uglavnom u EU, Hrvatskoj ili u europejstvu općenito vide neprijatelja ove zemlje i zarad sudjelovanja u vlasti i razdiobe državnoga kolača spremni su Bosnu i Hercegovinu u geopolitičkom smislu okrenuti nekim drugim utjecajnim zonama, kao što je Turska, Rusija, Iran i slično. O tome je detaljnije bilo govora u ranijem tekstu o islamofobiji na ovome portalu.
Činjenica da na granicu BiH i Hrvatske, dugu više od 1000 kilometara, dolazi vanjska granica Europske Unije trebala bi značiti da na tu granicu dolazi i jači, utjecajniji i nama bliži europski duh, koji bi trebao politički, kulturološki pa i civilizacijski propuhati ovu našu učmalu i u se učahurenu zajednicu međusobno posvađanih plemena, iz kojih ono najbolje i najvitalnije masovno bježi upravo u tu istu EU, da bi tamo našli kako egzistencijalnu, tako i ekonomsku sigurnost.
Nadati je se da će se taj europski duh dijelom pomiješati s našim bh. palanačkim duhom, u kojem se međusobno izjedaju globalno beznačajni i sitni balkanski nacionalizmi i šovinizmi, koji na beskrajnim interpretacijama prošlih ratova i identitetskih isključivosti od ove zemlje uporno kreiraju potvrdu onoga stereotipa o balkanskom buretu baruta, o andrićevskoj zemlji mržnje i prostoru mekoga tkiva vječnoga sukoba civilizacija i kultura.
Međuodnos BiH i EU je vrlo složen. Postoji obostrana želja i namjera da i ovaj prostor i ova zemlja, zajedno s cijelom regijom Zapadnoga Balkana, postane dio Unije, a time i zapadnoga obrasca življenja, kao i integralni dio zapadne političke misli i filozofije, etike, tržišta i kulturne matrice koja je sa svim time povezana. Dijalektika tih međuodnosa dirigira i procese unutar same BiH. Osobito one koje se tiču identitetskih i nacionalnih ili nacionalističkih politika unutar tri politička etnosa ili tri političke nacije u našoj zemlji.
Hrvatima u BiH se mogućnost stjecanja hrvatskoga državljanstva, pa onda posljedično i državljanstva EU, pokazala kao blagoslov i prokletstvo. Blagoslov – jer im je omogućeno lagodno putovanje i zapošljavanje diljem Unije, a prokletstvo – jer se demografski supstrat ovoga najmanjega naroda u BiH bespovratno urušava. Crkvene statistike, koje su u ovome trenutku najpouzdanije, o tomu zorno svjedoče.
Srbi u BiH i njihova šira javnost i politika u složenim odnosima srpstva kao cjeline prema EU i Zapadu općenito pokazuju određenu ravnodušnost prema EU i europejstvu, koja se može pročitati u povijesno fundiranoj kroatofobiji, u strahu za identitet pravoslavlja, u nepovjerenju u OHR i EU institucije u BiH, a osobito u približavanju i članstvu u NATO savezu. Hoće li fizičko približavanje granice Unije na tridesetak kilometara od Banja Luke nešto izmijeniti u tome feelingu ostaje za vidjeti.
Odnos Bošnjaka u BiH i EU i europejstva krajnje je složen. Većina toga etnosa i najveći dio političke javnosti i političkih stranaka unutar njega uvjereni su u „europski identitet“ i u pripadanje Europi bosanskih muslimana, odnosno današnjih političkih Bošnjaka. Međutim, postoje određene silnice u radikalnijim političkim i intelektualnim krugovima koje ukazuju na određenu dozu eurofobije ili euroskepticizma, a koji postaju već i javno čitljivi. Narativi o europskoj politici i proširenju Unije kao „mučnoj, ali realističnoj obnovi kršćanske Europe“, o nesolidarnosti Europe s Bošnjacima u ratu, a osobito o aktualnom intervencionizmu međunarodne zajednice kao islamofobnom i protumuslimanskom projektu, unose dosta nejasnoća u eurofiliju ovdašnjih Bošnjaka.
Schengen na granici i šuškavi euro u novčaniku dočekat će građane BiH koji budu 1. siječnja 2023. bili na hrvatskoj granici, neovisno htjeli oni turistički, poslovno ili migracijski se dati na put. Schengenski sporazum bio je zamišljen kao sporazum koji ukida granice. I to ne samo one administrativne i geografske, nego i one mentalne i kulturološke. Nama iz Bosne i Hercegovine, koji budemo tim granicama prolazili, ukidanje ovih posljednjih nasušno je potrebno. U protivnom ostaju nam samo stihovi Đorđa Balaševića: Putuj Evropo / Nemoj više čekati na nas / Ne pitaj mnogo/ Dospećeš i ti na rđav glas / Putuj planeto / Super smo se družili / Nama je lepo/ Taman kako smo zaslužili.
