Raspusti nas djece podmajevičkog zaseoka Jarići su bili šaroliki onoliko koliko mi umijemo da budemo maštoviti. Što se igračaka tiče, imali smo te neke sitne igračkice koje su nam brzo postajale dosadne, ljuljašku konopac-guma okačenu na lipu i fudbalku loptu koja je hronično bila izduvana. Najvažniji ljetni dani su nam bili Ilino i Gospojino. Prije Ilina očevi nagule kore divlje trešnje koje se moraju dobro osušiti i često se dešavalo da usnimo kako su nam te kore pokisle. Taj je san u to vrijeme predstavljao jednu od najgorih noćnih mora u arsenalu dječijih, noćnih mora. Dan prije lilanja očevi odu u šumu, nasijeku motke koje se zovu lilališta, pa dio lilališta uzdužno rasijeku tako da rascjepljeni dio bude malo duži od širine kora koju umetnu u taj rascjep. Kada se stave kore, obično njih četiri do šest, horizontalno se postavi po jedna letvica sa obje strane da se kore ne saviju u potpunosti. Nakon toga se dva rascijepljena dijela na vrhu i na dnu fiksiraju žicom da kore ne bi ispale i da se lilalište ne bi rascijepilo više nego što treba. Lile su se pravile sukladno dobi djeteta, pa su manja djeca imala manje i lakše lile koje su brže gorile i njima se moralo praviti više lila nego većoj djeci. Uoči Ilina se zapali vatra koju mi opkolimo sa željom da zapalimo svoje lile i onda ih njišemo uživajući u mirisu trešnjevine koja gori. Kada se izlilamo, stariji uzmu lilališta i zabodu ih u vrt. Gospojinu smo se za nijasnicu više radovali zbog vašera u susjednim Breškama. Na tom vašeru dječaci su kupovali pištolje i puške na vodu, mi djevojčice bižuteriju koja pocrni i prije nego što krenemo u školu, a omladina kasete omiljenih pjevača. Pošto su dani između Ilina i Gospojina bili prilično monotoni za naše dječije poimanje života i uživanja, velika je stvar bila kada nas stariji pošalju po lubenicu u trgovinu koja se zvala „Sloga“. Ta je trgovina od naše kuće bila udaljena tri kilometra, ali nama nije bilo nimalo mrsko prevaliti taj put gazeći prašnjavi makadam. Po lubenicu smo obično išli rođak Boris i ja, jer smo bili najstariji. Prije nego pazarimo lubenicu pojedemo sladoled ispred trgovine. Tad su u ponudi bila samo dva sladoleda – onaj od pola marke i onaj od marku. Boris i ja nismo bili neki znalci što se izbora lubenica tiče, pa smo uvijek tražili od trgovca da vadi čep. Izvaditi čep je značilo nožem zarezati lubenicu u trokutić i taj trokutić izvaditi napolje da se proba kakva je nutrina. Trgovac je ovo kategorički odbijao uz riječi:“Nemam nož, a sve su dobre, prva klasa, garantujem!“ Onda mi iz cegera izvadimo nož čiju nam oštricu djed uvije u novinu da se ne posiječemo i kažemo ozareno:“Imamo mi!“ Trgovac nas poprijeko pogleda, probere lubenicu za koju je siguran da je dobra da ne bi džaba vadio čep praveći sebi nepotrebne rashode i izvadi čep. Onda Boris i ja po nesnošljivom zvjezdanu naizmjenično nosimo lubenicu kući u naramku. Kada dođemo kući operemo noge od makadamske prašine i lubenicu stavimo u korito hladne vode. Jednom je trgovac rekao mojoj mami:“Ona vaša djeca su stvarno namazana. To nož nosi da izvadi čep, ej, neće ništa da kupe na povjerenje, a u mene sve lubenice prva klasa, sve!“
A mi nimalo nismo bili namazani, samo smo htjeli da nam vrijeme između Ilina i Gospojina ne bude bezukusno kao nezrela lubenica.
