Prošlog su petka ranim autobusom Zeničanke krenule prema, kako S. kaže, našem seoskom regionu. Unajmile su kola da ih čekaju na glavnoj autobuskoj stanici, a ta kola inače vozi jedan naš komšija, ma duša od čovjeka koji sve živo zna sem reći neću. Ta je njegova osobina korisna svima u selu osim nosiocu iste odnosno njemu. Zbog te su ga osobine Zeničanke svrstale u “svoju raju” i stalno mu govore da insana poput njega nema na dunjaluku, osim u Zenici naravno, ali Zenica je ionako raj, a raj spada jelte u drugi svijet. Došao on po njih, sačekao ih na stanici, čekao više od sat vremena ispred Binga, pa ispred mesnice, pa ispred mjesne trgovine gdje su pola ure muhabetile sa našim radoznalim trgovcem i tek se onda nekamoli odlučiše krenuti do odredišta. Al’ ne lezi vraže, čim se ukaza konina kuća u vidokrugu, za krivinom zamače sanitet. Nekih pedesetak metara od konine kuće ima jedno mini račvanje koje vodi djedu Anti. Antina je kuća iza te krivine poslije račvanja.
– Upravi anam! – narediše u glas poslušnom vozaču.
– Sanitet ode Anti! – izusti jedna – Moramo im se nać’. Na stranu sve što je bilo, ovo nije dobra situacija, a mi iz Zenice smo za krizne slučajeve.
Vozač ih dovede do Antine kuće, kad tamo nije sanitet već vozilo brze pošte koje, kako S. ispovijeda z’guza opasno liči na sanitet. I one šta će kad su već tu, izađu da se makar pozdrave, jer je to ako ništa ljudski, a ljudi u Zenici drže do ljudskosti, pa makar i na svoju štetu. I komšija S. se po nesreći prevario kada je vidio vozilo brze pošte, pa je i on pohitao Anti da se nađe, jer je ipak kod Ante rijeku pića za života popio. Anto sav ozaren stoji pored onog kombija što je S. preveo kao radost zbog dolaska Zeničanki u koje je Anto po njegovom čvrstom ubjeđenju zateleban do ušiju. Tačan razlog Antine radosti je bio naručeni dron koji je napokon stigao. Antinica se krstila svo vrijeme i samo što nije proplakala zbog muževog nepotrebnog bacanja više od hiljadu maraka, a S. ni Bog dragi ne može ubijediti u tačnost toga, jer on smatra da se Antinica ustvari prepala da može ostati bez muža.
– Ma daj ba, seko – ispovijedao je – sa parama je lako, namire se, nije ona naka zbog para, al’ de ti namiri nakon čovu kad ga ko privoli sebi! Anto je najveći domaćin u selu. Nikad žene bolno tak’o nije, nikad se nije izderav’o k’o drugi muževi, al’ eto ima i on falinku – dopustio Zeničankama da mu pomute mozak.
Izbroja Antan pare za dron, pa se budi zna odakle stvoriše i druge komšije i upratiše k’o mladu Antu koji nosi kutiju. Slilo se Anti pola sela u skromni dom sa namjerom da vide kako letjelica izgleda. Antu uhvati panika, jer ne zna rukovati dronom i sve se bojao da ko ne zatraži od njega da vine letjelicu u zrak. Naredi ženi da iznese vino, jer je Veliki petak pa da ko ljudi nazdrave dolasku letjelice. S. se obradova i reče:”Rođo Anto, meni nek se iznese posebna flaša, ja sam te jedini podržav’o u kupovini kad sam sazn’o da me ne možeš uturit’ u nju.” Tako i bi. Dobri vozač zaglavi kod Ante iako je imao i svoje goste iz inostranstva.
– Anto, nije da se petljam – poče jedna Zeničanka – al’ zar je moguće da si ti tolika budala da skršiš više od ‘iljade na otu igračku?
– Slušaj, tetka Zeničanko – poče Anto – cijeli sam život proveo u gradnji kuće, školovanju djece, obrađivanju zemlje, iskopavanju uglja iz te iste majke zemlje, utrobu joj znam bolje neg’ svoju i onda sve što sam stek’o postade demode i ostari. Onda mijenjaj vrata i prozore, meći komarnike, patos i etisone zamijeni laminatom, krevet federaš zamijeni bračnim, onda centralno grijanje… Ma nabrojit’ ti ne mogu. I znaš šta, dosta sam se vala više ustez’o!
– Tako je, rođo Anto! – povika S. – Ja se nikad nisam ustez’o i ima sve oto što i ti. Naj mi vala etisona onog debelog žao. ‘Laminat ladan k’o guja.
– Ustezali su se drugi za tebe! – frknu Zeničanka.
– Vid’ ovo! Nisu u selo kako treba ušle, a već im do svađe. – mirno će S. – Meni je danas praznik i ja neću nasjest’ na provokacije. Đe sam ono stao? Aaaaa, kod laminata. Ja sam nazeb’o na njemu. Svako malo moram radi sebe, da izvinete…
– Ti ne moraš radi sebe već radi pive! – dobaci neko.
– Najbolje ti je da sjedeš na šolju kad piješ i lišiš sebe suvišnih kretanja. – opet dobaci jedna Zeničanka.
– E, vidiš ta mi se ideja sviđa. Kad zauzmem šoljnu poziciju i ne zatvorim vrata jasno vidim televiziju. A pustimo sad to. Antane, ‘oće l’ ota letilica poletit’ više? Mi dok ne vidimo kako naslijeće selo ne vjerujemo u otu tvoju poštu koja liči na sanitet.
Antu uhvati panika. Šta je bilo dalje, vidjećemo…
…
