Jedna od najčešće korištenih izreka tokom našeg odgoja bila je “kako posiješ tako ćeš i požeti”! Između sjetve i žetve je rast o kojem se nije mnogo govorilo. Mi djeca sa sela smo i bez objašnjavanja znali kako funkcioniše poljoprivreda, jer su nas još kao male vodili po njivi gdje smo imali uloge vodonoša. Naši su prije sjetve birali gdje i šta sijati. Ima parcela po kojima ne treba ni šetati, a kamoli tu šta sijati, a ima i zemlje u kojoj jedna kultura idealno uspijeva, a druga nikako, dok se te dvije kulture kao gotovi proizvodi savršeno slažu isključivo u loncu ili u galonu. Saznali smo i to usput. Biljke poput glavičastih salata je najbolje sijati narijetko u retke, jer se ugustu nikad ne oglaviče, a biljke poput pšenice moraš sijati ugusto, dok se bunde siju u kuće po rubovima parcele. Postoje i biljke koje uspijevaju samo na ograničenom prostoru, prostoru poput sandučastih vaza koje se poredaju po balkonu i kojima livadska prostranstva ne da ništa ne znače već ih i koštaju života ili rasta. Neke biljke vole šarenu hladovinu i sjenovito, neke sunce, a neke apsolutno odsustvo direktne sunčeve svjetlosti, iako im je neophodna toplota. Nekima je voda neophodna za rast, a nekima poput paradajza moraš oduzeti vodu kada želiš sazrijevanje da im proradio nagon za davanjem ploda. Mnogo je tih nekih pravila koja poznaju skoro svi koji su se ikad motike latili kao i oni koji su kao mali bili vodonoše. Nismo mi ni bili svjesni koliko smo toga saletili uz odrasle i za nas je sve to bilo logično. Kada valjano shvatimo proces sijanja biljaka i korake koji nas dovedu do eventualne žetve, onda nam nije teško shvatiti životne sjetve i žetve i zašto nam se ne vraća dobro koje sijemo i prilikom čijeg sijanja se vraški oznojimo. Ima tih nekih ljudi koje je najbolje preskočiti kao neplodnu zemlju da ne bi kasnije i pored truda i znoja ostali gladni. Drugima je opet pametno i spasonosno podariti isključivo određeno vrijeme, nipošto neodređeno, jer su takve kulture da sve neodređeno obuhvate poput korova i postave nas u situacije svoje apsolutne vlasti. Negdje se opet trebamo dati samo rijetko da bismo mogli ostati glavičasti, jer bez potpune suverenosti nad vlastitom glavom nema nam rasta, a negdje ugusto da bi nam čuvali leđa i da bismo i mi drugima čuvali leđa. Sa pojedinima ne trebamo dalje od lonca u kojem smo se sticajem okolnosti našli, jer sve van lonca vodi obostranom nenapretku, a pojedinima opet trebamo i za svoje i za njihovo dobro zavrnuti pipu kao paradajzu, jer ih naša odvrnuta slavina samo podstiče na ljenčarenje. Primjera za vezu između poljoprivrede i života je onoliko koliko i kultura – bezbroj. Eh, da nam je bogdom ko objasnio ove stvari nekad dok smo nosali svježu vodu za kopače. I da, za primjenu svega navedenog nema sezone. Najbolje je da početak sezone osobnog rasta počne sad, jer što prije počne, prije će se i kušati slasni plodovi.
