Kada sam bila mala baba me često vodila kod jedne svoje rodice. Ta je rodica živjela sama u staroj kući do čijih se ulaznih vrata moralo popeti uz drvene stepenice, pa korak dva po drvenoj verandi ispod koje je bila velika kaca i tek onda se ukažu vrata ofarbana jarko zelenom bojom. Desno od vrata bio je prikovan broj kuće 105, a na klinu ispod broja visilo je zvonce. Slična sam zvonca, samo malo veća, viđala na ovnovima predvodnicima stada kod ovčara koji su nekad u zimu znali zaći u ove krajeve. Babina rodica je bila udovica, a muž joj je davno umro, toliko davno da je uspio zaraditi samo pola penzije. Nisu imali djece, a samim tim ni unučad, pa je rodica tolerisala moje nestašluke i stalno babi vikala:”Faliće ti da je provodaš za ručicu kad ti odraste, pazi šta ti kažem.” Rodici su na ljeto znala banuti djeca njene sestre, srknuti kafu na verandi i donijeti joj malo podmjerice da joj se nađe, jer je ono pola penzije bilo srezano za ne znam tačno koliko posto prilikom prelaska penzije na ženu. Rodica je sijala, držala kokoši i hranila uboj. Ponekad je nosila jaja i orase na pijacu, pa od toga dokupljivala ono čega nestane. Liječila se isključivo rakijom šljivovicom, jedna na uranak na gladno srce, njom je mazala i bolna koljena, a i slijepe oči kad zaboli glava. Baba joj je uvijek u kesi nosila koju milost, pa rodica utekne u drugu sobicu s onim milostima, zašušti nekoliko puta i tek onda iznese mali rešo da pristavi kafu ako joj vatra ne gori u smederevcu šporetu. Kada pođemo kući samo proturi ruku kroz poluotvorena vrata koja vode u drugu sobicu i izvadi milost za vratiti.
Babinoj sam rodici planirala kupiti svašta kada odrastem, ali nisam onako mala računala da ona sa svojim brojem godina neće doživjeti moju odraslost. Selo je pričalo da je zdrava k’o drijen i da će se broj njenih godina poravnati sa brojem kuće, sto pet pa opet – kao iz rođendanske čestitke. Drijen je jednu večer legao i zaspao zauvijek. Ostala je gibira rakije za jutarnju čašku i za dva, eventualno tri mazanja koljena, desetak koka nosilja, oroz kao sa supe i budući uboj petrinjčić od svega četrdesetak kila žive vage. Moja je baba živjela još četvrt stoljeća i u tom me periodu iks puta podsjetila na ono savjetovanje koje sam joj servirala ušima kao četverogodišnjakinja dok smo se verale uz brdo koje se zove Jaranov brijeg. A ja sam uvijek kroz život pokušavala bombonjerom odgovoriti na svaku dobijenu čokoladu, iako sam bila svjesna da su ljudi takvi da ako vam kojim slučajem zahlade odnosi, nikad neće spomenuti onu bombonjeru već se k’o pjani plota ufatiti svoje čokolade koju im, ruku na srce, niko nije ni tražio.
