U živiničkim osnovnim školama “Vladimir Nazor” od prvog do četvrtog razreda (1969-1973) i “Mithat Haćam Aćim” od petog do osmog razreda (1973-1977) moje najprivrženije školske drugarice su bile Milica Manda Jurić i Sonja Gužvanj. Milica je bila i moja prva komšinica; usvojenica Ljube i Ante Mišića, koji nisu mogli imati svoju djecu pa su od Ljubinog brata Mije Bone Jurića s Pasaca doveli jednu od njegovih kćeri koja je bila mog uzrasta.
Od djetinjstva smo Milica i ja na povratku iz škole svraćale kod Sonje vidjeti njihov obiteljski akvarijum i hraniti zanimljive ribice. Sonjin otac Ištvan, mađarski katolik porijeklom iz Vojvodine, zvani i Stjepan i Stevan u Bosni, je bio vozač. Vozio je ogromni kamion u Fabrici Konjuh, kao i moj otac Mijo Tomo Lukić prije odlaska na privremeni rad u Njemačku, pa su se dobro poznavali i uvijek im je bilo drago da im kćeri idu u isti razred.
Sonjina sestrica Tamara je znala sve o ribama, rijekama i pecanju. Dijete se ozbiljno počelo baviti sportskim ribolovom i primati nagrade za to. Sonja je uvijek bila nasmijana, vesela, razdragana, uvijek velika drugarica, uvijek suosjećajna. Tamara je imala ozbiljnije crte lica, kao istraživački pogled, ponekad je samo šutjela, ali je zapravo bila vrijedna, puna vedrine i snage.
U živiničkom Srednjoškolskom centru, u mom gimnazijskom razredu (1977-1981) svi smo bili bliski. Milica, Sonja i ja smo i izvan razreda često provodile vrijeme sa Džemilom Hrustemović, Šemsom Andelić, Sabinom Kijametović…
Sonja i ja smo obišle Milicu po tradicijskom običaju kad joj je dvadesetpetogodišnji brat Anto Milenko, vozač, doživio nesreću u Hrvatskoj 1980. godine, u doba naših gimnazijskih dana. Nažalost, u sudaru su mu presječene obje noge. Nasreću, preživio je.
Poslije mature Sonja se upisala na tuzlanski Tehnološki fakultet gdje joj je predavala moja susjeda i velika kućna prijateljica Marija Marjanović-Kovčalija, odmilja zvana Seka Marjanovićka. Nakon izvjesnog vremena Sonja se udala za Srpka Bobana Đurića, svog momka sa Strašnja. Kumovali su im naša bivša školska drugarica Džemila i njezin muž Senad Mulabdić.
Srpkov stariji brat Mitar, student tuzlanske Elektrotehnike, je udaren ispred obiteljske kuće i izdahnuo na putu u Hitnu pomoć u junu 1976. Imao je dvadeset dvije godine. Oborio ga je u prebrzoj vožnji i usmrtio neki Kanađanin koji je službeno montirao postrojenja u tuzlanskoj Tvornici Dita. Nikad nije odležao nikakvu krivičnu kaznu za prekršaj s tragičnim posljedicama. Izvukao se na razliku u međunarodnim prometnim pravilima u vezi s postavljanjem saobraćajnih znakova za ograničenje brzine na strogo određenoj udaljenosti. Nekoliko puta sam sa Sonjom razgovarala o tome, posebice o hrabrosti ljudi koji izgube svoje najbliže u njihovim mladostima. Obje bismo uzdahnule: “Ne daj Bože nikome!”
Sa Gužvanjkama sam se uvijek dobro slagala. Tamara je bila moja glumačka sestra u predstavi Hasanaginica Milana Ogrizovića, koju smo igrali u živiničkom Radničkom amaterskom pozorištu “Konjuh” u sezoni 1980./81. u režiji Branislava Stefanovića iz Tuzle. Naslovnu ulogu je igrala prvakinja Ljerka Cirger-Ivanović, moja bivša učiteljica. Ja sam igrala Sultaniju, a Tamara malu Fatu. Na kraju, proglasila sam je svojom nasljednicom u Živiničkom kazalištu kad sam ga morala napustiti zbog drugih obaveza. Također je Tamara bila moja učenica u Srednjoškolskom centru u našim Živinicama kad sam obavljala praksu pod mentorstvom tuzlanke Jasmine Imamović u proljeće 1985. godine u okviru svojih studija na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.
Gledala sam Tamaru u predstavi Ljubav Murraya Schisgala u Amaterskom pozorištu 16. AVGUST na Husinu u proljeće 1991. Izvrsno je odglumila Ellenu. Uživali smo u premijeri, poslije koje je organizirana predivna zabava. Veliki prijatelj Goran Pavljašević, kolega iz nekadašnjeg Dramskog studija pri Narodnom pozorištu u Tuzli gdje smo igrali zajedno u Shakespeareovom Snu ljetne noći, nas je iznenadio svojom idejom da se traži pogodan tekst i režira nova predstava u koju bi se i mene uključilo. Milica Kerošević, izvanredna glumica iz Narodnog pozorišta Tuzla, koja se došla pozdraviti i gledati premijeru, je oduševljeno čestitala na ideji i predložila da njezin Vlado pomogne ako išta ustreba. S Milicom sam zajedno glumila u predstavi Hotel Slobodan promet u sezoni 1982./83. Vlado Kerošević, glumac i redatelj, je važio za jednog od najproduktivnijih kazališnih djelatnika u bivšoj Jugoslaviji.
Željeli su me vratiti na scenu, željeli su me vratiti glumi koja me je zbilja sve manje interesirala.
“Profesorica i njezina učenica zajedno u predstavi…”,
I Tamari se ideja svidjela:
“Lako će nam biti dolaziti na probe i predstave i vraćati se kući kasno zajedno!” Ja sam bila uočljivo distancirana, jer me je zanimala znanstvena akademska karijera:
“Idem u London na usavršavanje engleskog… Više me privlači pisanje…”
“Hej Ljerka, ako zastaneš u Engleskoj, barem napiši neki tekst za nas ili monodramu koju možeš izvoditi bilo gdje u svijetu, a Tamara ovdje kod nas. Napiši nešto o našem kraju, o našim ljudima, o nama… Nemoj nas zaboraviti!”, nagovarao je Goran Pavljašević, zvani Brazil poradi svoje sitno kovrdžave kose i prirodne frizure, oličenja i trenutačnih trendova i svevremenih svjetskih stilova. Goran se doimao kao slika i prilika najekstravagantnijih prvoklasnih južnoameričkih nogometaša. Koliko god smo se svi mi u Dramskom studiju trudili i ponosili svojim glumačkim ostvarenjima o kojima se pričalo po Tuzli, toliko nas je Brazil sve nadmašio. Bio je poznatiji od nas svih. Dok smo se mi upinjali i pravili važni, on je dominirao. Po Tuzli se češće čulo o njegovoj kosi nego o našoj glumi.
Goran se inače u najužem krugu odanih prijatelja nekoliko puta povjerio kako se ne može pomiriti s gubitkom sestrične Tijane, jedinice njegove sestre Gordane i zeta Tihomira Ljubojevića iz Banja Luke. Dvoipolgodišnja curica je umrla uslijed rijetke krvne bolesti…
Umjesto vrijednog nakita na dar od svojih roditelja za obranjenu magistarsku radnju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i za stjecanje zvanja magistrice društveno-humanističkih znanosti s područja filologije, zamolila sam ih da me pošalju u London na usavršavanje engleskog jezika.
Napokon 1. ožujka 1992. našla sam se u Engleskoj, usavršavajući jezik u Školi Greenwich, uživajući u londonskom kulturnom životu, posjećujući Oxford i Cambridge u svezi sa započetim doktorantskim pripravama, a svo vrijeme brinući za roditelje, sestru, rodbinu, jer se Rat iz Hrvatske širio na Bosnu i Hercegovinu, poglavito Semberiju i Posavinu.
Škola Greenwich se nalazila u Lewishamu, jugoistočnom dijelu Londona, poznatom kao rodnom mjestu Micka Jaggera, jedne od najpoznatijih rock’n’roll zvijezda. Od sedmog razreda osnovne škole moji dnevnici i spomenari su bili puni slika Rollingstonesa i isječaka iz raznoraznih glasila o tim čupavcima.
U prvom tjednu nastave mi, polaznici, smo organizirali okupljanje s kulturnim programom za nadolazeću nedjelju, za međunarodni Dan žena. Pomagali su nam nastavnici Steve and Jeremy. Vrijeme predviđeno za svoj govor 8. marta utrošila sam na kazivanje nekoliko monologa koje sam iznjedrila na licu mjesta. Tu, na improviziranoj sceni nastajala je monodrama na koju me je nagovorio Goran Pavljašević. Natrag u svojoj iznajmljenoj studentskoj sobi do zore, u grču i u polusnu, ili u čudnoj inspiraciji, osmislila sam cjelovitu kompoziciju monodrame, svo vrijeme osjećajući težinu zadatka i neku zabrinjavajuću usiljenost koja nije iščezavala ni u prohladno jutro 9. marta. Ništa nije moglo polučiti smiraj. Zašto? Ovakve literarne i teatarske pothvate sam obično lakše realizirala. Zašto umor? Blijeda, iscrpljena i spora sjedjela sam bezvoljno u učionici, na predavanjima. Svakog trena sam mogla početi povraćati od nadolazeće grozote i pritiska. Pričinjavale su mi se gadne scene, zaokupile su me prikaze nalik na filmove strave i užasa… Cijeli ponedjeljak 9. marta se pretvorio u noćnu moru; kao da sam doživjela šok ili imam predosjećaj da ću čuti loše vijesti. Kad mi je moja mama Ružica iz Živinica telefonirala u London 11. marta djelovala je skamenjeno: “Ljerka…, moram ti reći…”
Po njezinom glasu sam zaključila da je neko umro. Samo sam trebala čuti: ko, gdje, kako. Jedva je nastavila: “…zapali svijeću za…”
“Za koga?”, promucala sam ja.
“Danas je… pokopana… Mala Fata…”, sa ogromnim naporom je izustila mama.
Tamara Gužvanj, moja sestrica Fata iz Hasanaginice, moja učenica, moja nasljednica. Poginula u dvadeset drugoj godini na Strašnju, vraćajući se s Husina u Živinice. Na istoj dionici autoputa, na istom mjestu gdje je davno poginuo Mitar!
Bila je sa svojim momkom Josipom Kulićem u Tuzli na obilježavanju 8. marta. U povratku su očekivano zastali na omiljenom Husinu i uživali u novootvorenom Disco clubu Madona do poslije ponoći… Živiničanin Josip je prebrzo vozio, izgubio kontrolu nad upravljačem… Sletjeli, udarili u drvo… Izletjela iz auta… Odletjela, udarila glavom u beton, ostala mrtva na mjestu u 2 sata i 20 minuta, rano ujutro u ponedjeljak 9. marta 1992. godine. On je zadobio samo lakše ozljede i preživio… Praznično slavlje na Dan žena za Tamaricu Tacu je bilo kobno. Živinički žitelji su opet ostali šokirani. Zašto je nasilno otrgnuta od svega? Zašto je odvojena od nas? Zašto je utihnula? Posjedovala je izvanserijske talente i scenska umijeća! Bila je puna optimizma, izrazito dobrodušna. Radovala se zarukama i vjenčanju, pripremala zanosnu i prelijepu vjenčanicu u kojoj je na kraju pokopana.
Poslije Tamarine sahrane 11. marta, istog tog dana uvečer su ucviljeni roditelji unesrećene majka Rada i otac Stevo, te sestra Sonja sa svojim mužem Bobanom, obišli preživjelog lakše povrijeđenog momka Josipa u tuzlanskoj Bolnici Gradina; iskreno se raspitivali za njegovo stanje, bodrili ga u toj teškoj situaciji… Njihova odluka i njeno sprovođenje su izazvali burne reakcije u Živinicama; od oštrog negodovanja do oštrog odobravanja. Među razglabateljima i pričalicama zučno su se sukobili iskušenje i snaga osude, prezira, mržnje… sa iskušenjem i snagom oprosta, pomirenja, zaborava…
“Kako su mu mogli otići u posjetu, ubio im je dijete…”
“Svaka im čast što su otišli. I jednima i drugima će bit’ lakše.”
“Nisu trebali ići!”
“Jesu! Dobro je što su otišli! Pobožni ljudi…”
“Šta su požurili?”
“Bolje je što prije, zbog cure… Svojski su to napravili…”
“Nisu trebali…”
“Jesu, i dobro je što su se ponijeli tako i pokazali kakvi su…”
Preživjeli momak je bio moj susjed, Hrvat, katolik. Stradalnica je bila moja prijateljica, po majci Radmili Srpkinja, pravoslavna. Rat je počinjao u Bosni i Hercegovini. Srpko i Sonja su zajedno oplakivali svoje najmilije, brata Mitra i sestru Tamaru. Oboje poginuli na Strašnju, na istom dijelu autoputa Sarajevo-Tuzla. Oboje u dvadeset drugoj godini života. Oboje tuđom greškom.
Na oproštajnu zabavu sa svojim društvom u londonskoj školi stigla sam u crnom čipkanom kostimu kog sam sama nabrzinu ručno sašila do kraja jednomjesečnog tečaja usavršavanja engleskog jezika, prekinuvši svoju šestomjesečnu vizu. London sam napustila sa spoznajom da se vraćam natrag doma u rat. U Bosnu sam se uspjela vratiti 1. aprila preko Beograda i Šapca, jer je bilo nemoguće preko Bijeljine gdje je rat već bio sve iz temelja poremetio.
Porodicama Gužvanj i Đurić sam naknadno izrazila sućut, te čestitala na hrabrosti, humanosti, uviđavnosti i pravičnosti. Kulić nikad nije bio zvanično kažnjen za ovu skrivljenu nesreću i smrt.
Nikad nisam pomislila koliko će mi nekad biti žao što nisam bila u prilici zaigrati u nekoj novoj živiničkoj festivalskoj predstavi, u režiji Zorana Ristovića, Gavellinog učenika, s dvije napredne glumice: svojom učenicom Tamarom i svojom učiteljicom Ljerkom Cirger-Ivanović, koja je odrađivala učiteljsku praksu pod mentorstvom moje glavne učiteljice Petre Kljajić u našoj školi kad sam davno bila pohađala drugi razred. Napustivši Živiničko kazalište Ljerka je mene proglasila svojom nasljednicom jer smo dugo igrale zajedno u raznolikim predstavama, počevši od Gorkog sunca Anđelka Vuletića u sezoni 1977./78. koju je režirao upravo Ristović. Zvali su je Velika Maca a mene Mala Maca. Branka Ćehajić iz Doboja i naša Ljerka, porijeklom iz Bijeljine, su bile nenadmašne prvakinje bosanskohercegovačkog kazališnog amaterizma. Velika Maca je zaredom odbijala stalne primamljive profesionalne ponude, ponajprije iz obiteljskih razloga. Kasnije je imala novu ili izliku ili predodžbu:
“Sve to prepuštam i ostavljam Maloj Maci koja je stvorena za te uloge…”, kako sam i ja isto predviđala za Tamaru.
Ljerka, Tamara i ja smo već bile iskusile zajednički kazališni rad sa Stefanovićem iz Tuzle. Zajedničko sudjelovanje u projektu s Ristovićem, iz Zenice, bi bio novi pothvat za nas tri. Nažalost, nije se nikad ostvario. Inače, da je preživjela, Tamara bi vjerojatno studirala glumu u klasi Vlade Keroševića na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli.
Nikad nisam pomislila da bi nekoliko mojih rođaka i prijatelja moglo skončati u mladosti, ili na istom mjestu ili na isti način, ili na istom mjestu na isti način.
Sudbinsko predodređenje ili ukletost ili što?
Nikad nisam pomislila da bi naš Goran Pavljašević, strastveni pušač, nakon uspješnih poslova u istarskim kazalištima, mogao u svojim ranim četrdesetim godinama boraviti u lječilištu i njegovalištu u Puli uslijed moždanog udara u veljači 2003.
Nikad nisam pomislila da bi tragedija mojih prijatelja mogla tako brzo sništiti i usmrtiti njihove roditelje, prijatelje mojih roditelja. Tamarin otac Ištvan nije mogao podnijeti smrt svoje kćeri; nije se mogao pomiriti sa gubitkom svog rođenog djeteta. Goranov otac Ivica Nikola nije mogao podnijeti bolest svog sina; nije se mogao pomiriti sa izvjesnom tjelesnom i mentalnom oduzetošću svog rođenog djeteta. Očevi su oboljeli i za nekoliko mjeseci umrli. Izgubili su bilo kakvu volju za životom. Majke Radmila Gužvanj i Milka Pavljašević, predivne i plemenite osobe, su oboljele ali nekako nastavile živjeti. Kako? To samo one znaju! Teta Rada mi sjetno pokazuje tašnicu, novčanik i odjeću u kojoj je Tamara slavila Dan žena i u kojoj je poginula…
Nikad nisam pomislila da bi majka mogla umrijeti na putu svojoj kćeri koja se tek porodila, kao što se dogodilo našoj prijateljici Mariji Marjanović-Kovčaliji, tuzlanskoj sveučilišnoj profesorici i doktorici tehnoloških znanosti. S mužem Franjom je krenula u Zagreb na babine njihovoj starijoj kćeri Magdaleni Lenki. U brzini je udario u kolobran. Auto se odbilo i udarilo u teretnjak. Ispala je iz kola… Glava joj je pukla… Ostala je mrtva na mjestu 22. maja 2005. godine. Seka je otišla ne vidjevši svoje unuče. Bila je i ostala naš uzor i ponos u Živinicama i Tuzli. Njezin muž je preživio.
Nikad nisam znala da vrijeme ipak ne liječi rane kako se obično misli i vjeruje, da se tragedije teško mogu ičim ublažiti, da se tuga i žaljenje još snažnije vraćaju s drugim tragedijama i usporedbama. Žaljenje prouzročeno gubitkom prijatelja je podjednako žaljenju preminulih članova obitelji i rođaka. Nikad ne znamo kad, gdje, kako će nas nešto ili neko podsjetiti na umrle.
Sonja Gužvanj-Đurić i ja (Sonjica Mađarica i Ljerkica Glumica od školskih dana) utjehu nalazimo u dugim telefonskim razgovorima. Očevi nam ne bi bili sretni zbog našeg odlaska od kuće i napuštanja rodne grude. Ipak, bili bi sretni što smo se skrasile i našle u istoj novoj zemlji, kao nekad davno u istoj školi i u istom razredu. Sonja i Boban su sa svoja tri sina izbjegli u kanadski Quebec i godinama žive u Sherbrooku.
Ljerka Lukić, književnica
