Mamina prijateljica me pitala šta želim za četvrti rođendan, a ja sam izrazila želju da mi kupi knjigu bajki. Tu sam knjigu vidjela u selu kod jedne djevojčice i ta mi je djevojčica ispričala kako u knjizi bajki ima neki strašni vuk i neka curica sa crvenom kapom koja nije slušala majku. Mamina je prijateljica imala dva sina starija od mene, pa mi je sve njihove knjige pokupila u kutiju i donijela još prije rođendana. Onda su počele moje muke.
– Mama, de mi čitaj!
– Kasnije!
– Pa ti uvijek kažeš kasnije! Neću kasnije, hoću sad.
– Večeras nakon dnevnika, vidiš da sam radim.
– Jedva čekam da naučim čitat’! – brojala sam joj grleći onu knjigu kao najveće blago.
Svaku mi je veče čitala bajke i sve su mi bile drage, ali sam najviše voljela bajku Zlatokosa. Dok mi je mama čitala Zlatokosu, bilo mi je žao sto je vještica uzela roditeljima jadnu djevojčica radi porcije salate matovilca, pa je zatvorila u tamnu kulu bez vrata i prozora, čuvala je samo za sebe i kada je princ otkrio Zlatokosu, jer je čuo da lijepo pjeva, vještica je ošišala Zlatokosu, prebacila je činima u pustinju i učinila da princ oslijepi. Na kraju je princ vratio vid kada se ponovo susreo sa Zlatokosom u pustinji na kraju svijeta. Kada sam naučila čitati, odvojila sam bajke i stvarnost, pa sam shvatila da bajke nisu istinte, ali da su i te kako efektivne u kreiranju neke lijepe stvarnosti u kojoj dobro pobjeđuje ako smo uporni u borbi protiv zla. Tad sam čitala sama Zlatokosu, ali sam više bila fokusirana na njenu kosu nego na sve one sitnice koje su me ljutile kada sam bila manja, jer su sve djevojčice u razredu imale predivnu, dugu kosu, dok sam ja nosila paž frizuru. U srednjoj se školi moja frizura nije znatno promijenila, ali sam u to vrijeme više istraživala o životu braće Grimm nego o njihovim bajkama. Na fakultetu sam opet počela čitati bajke, ali ovaj put iz jedne nove perspektive. Matovilac je od trudničke želje Zlatokosine majke postao corpus delicti, odnosno predmet krivičnog djela, Zlatokosin je otac iz ove perspektive bio osoba koja je neovlašteno upadala u tuđi (vješticin) posjed po tom i tom članu krivičnog zakona federacije, vještica je protupravno lišila slobode Zlatokosu, Zlatokosa je svojom naivnošću i rečenicom “vještice, kako to da si ti teža od princa kada se penješ uz moju kosu” izazvala niz krivičnih djela koja je izvršila ljuta vještica, dakle u afektu, pa princu činima oštetila vid, odnosno nanijela teške tjelesne povrede, a Zlatokosu ošišala protiv njene volje što je direktno povrijedilo njeno pravo da izgleda kako hoće.
I danas dan grlim knjige kao najveće blago. Matovilac mi je od trudničke želje knjiškog lika preko predmeta krivičnog djela postao riznica vitamina i danas dan ga rado jedem, iako nisam sigurna da li od njega zaista kosa raste. Zlatokosa mi je od otetog djeteta preko naivne djevojke postala jedan od najdražih likova iz bajki. Samo su vještice ostajale vještice bez obzira na to iz koje ih perspektive posmatram i sa koliko ih godina posmatram.
