U četvrtom razredu osnovne škole išli smo na izlet u Travnik. Pokupovalo se nekih sitnica za puta, razmutilo se soka u dvije flašice od kole, napravili se sendviči i izvukla se najbolja garderoba iz ormara. Obukla sam crveni kompletić uz koji je došla bijela košulja u nekom od ratnih paketa. Taj mi je kompletić bio velik kada sam ga dobila, jer sam bila znatno manja i mršavija od druge djece moje dobi. Kod škole smo morali biti petnaest minuta do sedam sati, a u sedam smo već bili u autobusu. Učiteljice su sjedile na prvim sjedištima, a mi smo gledali da zauzmemo sećiju. Vozač je pustio muziku, pa se veoma brzo pospana grupa djece pretvorila u raspjevane meraklije. Većina nas nije nikad do tad prošla kroz tunel, pa je prolazak kroz tunel pratila klika i vriska, ali ne od straha već od neke radosti što smo otkrili nešto novo. Šuštale su vrećice, otresala se krila puna mrvica palih sa sendviča, častili smo jedni druge čipsom i smokijem. Onda sam izvadila iz svog rusačića kesice bombona i odlučila da počastim sve. Otišla sam prvo do vozača, a on se toliko obradovao mojim gestom da mi je pokazao koje kasete ima i rekao:”Biraj šta ćeš da ti pustim, danas idu samo pjesme i pjevači po tvom ukusu!” Nakon toga sam prišla učiteljici koja je bila zaspala i probudila je. Iz njenog se oštrog pogleda dalo svašta pročitati, a ponajviše to da mi ovo naprasno buđenje radi bombone neće proći nekažnjeno. Put se odužio. Bili smo nestrpljivi i nervoza se uvlačila među nas. Stalno smo pitali:”Koliko još, koliko još?” Kada smo stigli u Travnik odveli su nas na pijacu. Sve je mirisalo na mliječne proizvode. Naređeno nam je da se ne odvajamo i da se uvijek krećemo u grupicama. Potom su nas odveli do plave vode i tu smo mogli kupiti ćevape i neke suvenir sitnice za ukućane. Saopštili su nam da nećemo ići u kuću Ive Andrića kao što je bilo po planu, ali da ćemo umjesto toga ići u muzej. Pošto smo mi bili đaci područne škole, odjeljenje “d”, taj smo dan upoznali akavce, bekavce i cekavce. Na izletima se lako nađe zajednički jezik, pa je naše upoznavanje bilo veoma lijepo. Što bi naši rekli, serbe smo se ispričali i izjadali jedni drugima. Učitelji su zauzeli sto u restoranu na mjestu odakle su nas mogli pomno pratiti. U jednom trenutku naš je drugar pogledao u učitelje i iz sveg glasa povikao cekavcima:”Vidite! Vidite! Pa, vaša učiteljica pušiiiiii!”
