Vlč. Marinko Mrkonjić, dekan Tuzlanskog dekanata i župnik Župe Dragunja u razgovoru za Hrvatski glasnik govori o teškim i bremenitim vremenima te izazovima s kojima su suočene župe ovog dekanata, ali i današnji čovjek općenito. Odlasci mladih ljudi su sve češći, a ono što vlč. Marinko uočava jeste da se velik broj njih uopće više ne vidi na svojoj rodnoj grudi. „Prije su ti naši župljani česće dolazili iz inozemstva, gradili i obnavljali svoje kuće, dovodili svoju djecu preko blagdana i ferja, planirali ovdje živjeti kada dođu u mirovinu… A u posljednje vrijeme, sve češće smo svjedoci da ti naši župljani, negdje drugdje planiraju svoju starost, kupuju kuće i stanove, i kao “dižu ruke” od ovih naših sela, župa“, upozorio je vlč. Mrkonjić u razgovoru za Hrvatski glasnik
Razgovarala Ivona Grgić
HG: Vlč. Marinko, iza nas je još jedna godina obilježena pandemijom. Kao dekan, imate li podatke kako naše župe u Tuzlanskom dekanatu stoje s krštenjima, vjenčanjima, brojem prvopričesnika i preminulih tijekom 2021. godine?
Vlč. Marinko: Mi župnici imamo obvezu na kraju svake godine, do kraja mjeseca siječnja, poslati detaljne statističke podatke u našu Vrhbosansku nadbiskupiju u Sarajevo. A oni dalje te podatke prosljeđuju Svetoj Stolici, koja prati brojno stanje katolika u cijelome svijetu. Tako da ja u ovom trenutku nemam još sve te točne podatke za naš Tuzlanski dekanat. Ali ono što iz razgovora s kolegama župnicima mogu reći jest da je primijećeno određeno poboljšanje u odnosu na 2020. godinu koja je bila sva u znaku epidemije koronavirusa, što se itekako odrazilo i na redovit vjernički život u našim župama. Ovo blago poboljšanje u 2021. godini odnosi se na broj krštenja i vjenčanja, iako se i tu radi većinom o našim vjernicima u inozemstvu, ali su ipak uspjeli primiti ove sakramente ovdje, u svojim rodnim župama. Nažalost, u većini župa porastao je broj umrlih.
HG: Suočeni smo s još većim odlaskom mladih, ali i cijelih obitelji. Imate li podatak nakon blagoslova obitelji, zašto obitelji odlaze?
Vlč. Marinko: To je veoma složeno pitanje i ne možemo ga više promatrati samo kao neki naš lokalni problem, već kao dio jednog svjetskog fenomena. Čini mi se da su ovo kod nas sada posljedice onoga što traje već duže vrijeme a naročito intenzivno posljednje desetljeće – dva. Teško je sada pronaći prave razloge ili krivce, ali nažalost, moram reći kako se najveći dio našeg naroda “ne vidi ovdje”. I drugi također odlaze, ali je to kod nas možda najizraženije. U razgovoru sa župljanima često čujem: “Joj, odoše nam djeca, ostadosmo samo mi stari…”, a malo poslije: “Šta će i ovdje? Ovdje nema života, bolje nek’ idu”. Posebno je to izraženo ovdje u župama u Tuzlanskom dekanatu. Prije su ti naši župljani česće dolazili iz inozemstva, gradili i obnavljali svoje kuće, dovodili svoju djecu preko blagdana i ferija, planirali ovdje živjeti kad dođu u mirovinu… A u posljednje vrijeme, sve češće smo svjedoci da ti naši župljani, vjerojatno i zbog ove pandemije, negdje drugdje planiraju svoju starost, kupuju kuće i stanove, i kao “dižu ruke” od ovih naših sela, župa, da ne spominjem očevinu i pradjedovska ognjišta koja se gase. Čini mi se da je tu problem i u našim međuljudskim odnosima… Netko npr. uzme kuću ili stan negdje u Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj i onda mu je ljepše i ugodnije živjeti s ljudima koji su mu, realno govoreci – stranci, nego sa svojim rođenim bratom, s rodbinom, susjedima, prijateljima s kojima je odrastao. Ima tu malo i krize identiteta pripadnosti svome vlastitome narodu. To se najbolje vidi po imenima koja se daju djeci. Bože sačuvaj dati djetetu naša lijepa hrvatska i katolička imena, imena svojih rodtelja, djeda ili bake… bolje što modernije i neutralnije! Lakše će se “uklopiti i utopiti” u toj novoj sredini, kojom “teče med i mlijeko”.
HG: Kada govorimo o Župi Dragunja, što vam vaši župljani, koji su uglavnom u inozemstvu, kažu? Priželjkuju li se vratiti?
Vlč. Marinko: Ja sam kao ekonom Vrhbosanske bogoslovije, prije nekih 15-ak godina dolazio u župu Dragunja na ispomoć, posebno za Božić, Uskrs… Tada sam bio jednostavno oduševljen prepunim crkvama naroda, ovdje u župnoj crkvi, ali i u filijalnim crkvama u Straži i Ćanićima. Velik dio su bili ti naši župljani iz inozemstva, koji su tada istina bili mlađi, njihova djeca su bila manja, a neki su imali još i žive roditelje. Nažalost, sveukupna situacija u ovoj zemlji, prirodne katastrofe – posebno klizišta 2014. godine, ulazak Hrvatske u EU i mogućnost lakšeg odlaska na rad u te zemlje, zatim epidemija koronavirusa, sve je to utjecalo na to da je narod “osijao”, skoro se prepolovio iz ove zupe. Istina, odavde se i prije selilo, još prije rata, ali je ipak ostajalo “sjeme” koje je obnavljalo i podmlađivalo ovu župu. S druge strane, ova pandemija i njezine posljedice pokazale su da se našs narod tamo zaželio normalnog i nesmetanog dolaska, posebno za blagdane, proljetne blagoslove i jesenske mise zahvalnice, za krštenja i vjenčanja, patrone i sva druga naša slavlja i običaje. Ono što me raduje jest briga koju župljani pokazuju za koliko-toliko normalo funkcioniranje života, za držanje urednima naših sela, održavanje groblja, crkava i kapela. I za svaku pohvalu je što su se uglavnom sami organizirali preko razlicitih udruga, pomažu i sudjeluju u tome.
HG: Što mislite zašto su danas ljudi duhovno obeshrabreni?
Vlč. Marinko: Puno je lakše i sigurnije kad imaš čvrst temelj na kojemu stojiš. Duh vremena i svijeta u kojem živimo kao da utječe i na naš duhovni život. Dok smo ranije snagu crpili iz onog redovitog i ustaljenog načina vjerovanja, dakle, iz redovite nedjeljne sv. Mise, redovitog primanja sv. sakramenata – posebno sv. ispovijedi, danas bi i na tom području vjere nekako uzeli po potrebi kada i što nam odgovara. Dovoljno je po koji put otići u crkvu, kada osjetimo potrebu, možda na hodočasće u neko poznato svetiste “gdje svi idu”, napraviti spektakularno vjenčanje u crkvi, neovisno o tome što godinu ili više živimo poganskim načinom života, sasvim suprotnim crkvenom nauku i moralu. Nekako, kao da i taj duhovni život hoćemo “na bateriju”! Kada zatreba, na brzinu je dopuni i guraj dalje. Takav naćin života pa i vjerovanja možda donese neke brže, ali i kratkotrajne plodove. Najbolji odgovor što je vjera, meni je dao jedan Zoka sa Husina, koji uzgred budi rečeno, vidi crkvu samo kad prođe pored nje: “Paroče, vjera je život!” I to je istina. Gdje ima vjere, ima i života. A gdje nema one prave, iskrene, djetinje vjere, možda ima svega drugog, pogotovo materijalnog – puno više nego što je potrebno, ali nema života!
HG: Koliko danas čovjeka vode ekonomska dobra, a ne duhovna?
Vlč. Marinko: U molitvi Očenaša je to lijepo rečeno: “Kruh naš svagdanji daj nam danas!” Tom riječju “kruh” sve je rečeno. Daj mi, Bože, ono što mi je potrebno i za ovaj moj zemaljski, tjelesni život. Dakle, ne samo hranu, nego i pitku vodu, krov nad glavom, odjeću, lijekove kad sam bolestan itd. Razmišljao sam o tome kako bi to bio dobar eksperiment: dati ljudima mogućnost kad mole Očenaš da svatko za sebe kaže što on osobno pod tim podrazumjeva. Daj mi, Bože… Šta bi sve ljudsko srce poželjelo! Koliko tek suvišnih i u biti nepotrebnih stvari, zbog kojih ne samo da trošimo svoje životne snage i vrijeme, nego smo spremni i ukrasti, oteti, ubiti. A vidimo da se mnogi ponašaju tako kao da mole: “… daj meni, samo meni! Šta danas?! Daj mi i za sutra, i za prekosutra, i za moja još tri života!” Malo karikiram, ali ovim želim reći kako je ta čovjekova pohlepa i nezasitnost materijalnim uzrok duhovnoj, kulturnoj i svakoj drugoj pustoši, svakim danom sve prisutnijoj. Međutim, ne smijemo biti egocentrični, kao što mi “”europljani i zapadnjaci” uglavnom jesmo. I drugdje se kruh jede! I u drugim krajevima kugle zemaljske, u drugim kulturama, civilizacijama, religijama… ima i duhovnosti, plemenitosti, traganja za istinom, žeđi za pravdom i mirom. Za nadati se je da će uvijek i svugdje ipak biti ljudi koji će, pravilno se služeći materijalnim, težiti za duhovnim.
HG: Pribojavate li se 2022. godine ili ipak vidite tračak svjetla u sivilu u kojem današnji čovjek živi?
Vlč. Marinko: Nedavno sam gledao jednu odličnu emisiju o strahu! Među ostalim, rečeno je tu kako bi nas ljudski život bez osjećaja straha postao nemoguć. Čovjek bi samog sebe ugrozio, svoje postojanje, kada ne bio bio oprezan i ne bi se plašio onoga što mu prijeti, ugrožava ga. Taj strah nas na neki način prizemljuje, da čvrsto hodimo ovom zemljom. I kad bi sad počeli nabrajati što nas sve plaši, čega bismo se trebali plašiti, što bi se sve moglo dogoditi, tome ne bi bilo kraja. Međutim, vjera nam pomaže da prebrodimo sve strahove, vjera da Bog može ostvariti i ono što našim ljudskim očima izgleda nemogućim. Vjera kojom se nasmrt bolesni čovjek predaje u ruke liječniku koji će ga operirati i pokušati mu spasiti život. Takvu vjeru nam svima želim u 2022. godini. I to samo jedno “zrno gorušićino”, jer znamo što Gospodin Isus Krist veli da bi se dogodilo kad bi barem jedno takvo zrnce vjere imali.
