Marko Kovač sa 45 godina postao je najmlađi biskup u Hrvatskoj i jedan od deset najmlađih biskupa u svijetu.
Papa Lav XIV. imenovao je Marka Kovača pomoćnim biskupom u studenom prošle godine, a danas ga je za biskupa zaredio zagrebački nabiskup Dražen Kutleša. Kovač je tako postao najmlađi hrvatski biskup, a ta mu činjenica, kako je rekao, zvuči nestvarno.
Odluku o Papinoj odluci prenio mu je apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua:
„Nastala je šutnja, ušao sam u sebe i dopustio si nekoliko trenutaka razmišljanja. Bile su prisutne pozitivne emocije, ali i pozitivan strah, osjećaj nedostojnosti, malenosti i grešnosti. Čovjek je svjestan da ta služba nosi svijest da si nasljednik apostola. Nije jednostavno u prvi mah reći da“, istaknuo je u petak 30. siječnja u emisiji „Aktualno“ Hrvatskog katoličkog radija.
Odgovarajući na pitanje što je ključno za prihvaćanje biskupske službe, mons. Kovač je rekao da ako je u jednom trenutku rekao da Crkvi, i u đakonskom i u prezbiterskom ređenju, što bi trebalo biti da sada kaže ne?
„Na putu svećeništva trudiš se biti svjedok Evanđelja, pa u tom kontekstu je taj zadatak i pitanje izazovno, ali onda sam rekao – da“, odgovorio je mons. Marko Kovač.
„Rođen sam u obitelji na Trešnjevki. Moji roditelji bili su stariji. Rođen sam 15 godina nakon sestre, a ona je stradala u porodu i imala je cerebralnu paralizu i život obitelji time je bio označen. Nakon 15 godina rođen sam ja, a dvije godine nakon toga je sestra umrla. Moje odrastanje bilo je obilježeno i time.“
„Rođen sam za vrijeme komunizma, ali zahvalan sam svojim roditeljima koji su bili vjernici, katolici, pohađali su euharistiju, primali svećenika. Često smo išli na hodočašća. Roditelji su bili povezani i sa svećenicima i s vjernicima u župi. To je bila zaista lijepa oaza za odrastanje – i obitelj, župna zajednica i susjedstvo. Zahvalan sam na tome.“
Sestrina smrt „ je bila prihvaćena u vjeri, a ne kao tragičan događaj koji nema nade. Ali osjetilo se da netko nedostaje.“ Prije početka druge godine na bogosloviji preminuo mu je i otac.
„Majka i ja ostali smo sami. Ali zahvalan sam. Svjestan da sam dijete starijih roditelja, kao dječak sam molio da moji roditelji dožive moju punoljetnost. Sve što je bilo više, bio sam Bogu zahvalan“, rekao je novi biskup.
Govoreći o svojoj župi, rekao je da je bila izrazito živa župna zajednica, od predškolske zajednice vjeronauka, osnovnoškolskog vjeronauka, ministrantske zajednice, pjevanja u zboru, raznih aktivnosti uz naše tadašnje svećenike: „Zaista sam u toj zajednici susreo mnoge ljude i stekao prijateljstva za cijeli život.“
„Volio sam ministrirati, pomagati oko uređenja crkve. Znali smo organizirati kvizove. Budući da sam išao u glazbenu školu, pjevao sam u zboru mladih. I to je obilježilo moje odrastanje“, dodao je.
Svećenički poziv došao je kao plod promišljanja koje je počelo u 3. razredu srednje škole:
Sve je započelo na Trsatu tijekom jednog hodočašća. Iako je dotad odbacivao pomisao da bi mogao postati svećenik te su ga takvi komentari čak i ljutili, tada je prvi put počeo ozbiljno razmišljati o tom pozivu.
Nakon povratka kući život je nastavio uobičajenim tijekom. Približavala se matura i trebalo je odlučiti o daljnjem obrazovanju. Položio je prijemni ispit za studij matematike već u prvom roku. Ipak, nakon sudjelovanja na mladoj misi mladomisnika, nekadašnjeg đakona iz njegove župe, shvatio je da je to njegov pravi put te je odlučio krenuti putem svećeništva.
Govorio je i o školovanju u Rimu, rekavši da nije s time računao niti o tome razmišljao.
„Bogu i Crkvi sam zaista zahvalan na tom lijepom iskustvu biti u samom srcu kršćanstva, mogao sam doticati ono prvo, ranu Crkvu, tlo na kojem je prolivena krv mučenika.“
Tijekom školovanja u Rimu boravio je u Zavodu Germanicum et Hungaricum koji je u 20. stoljeću dao velikane Crkve u našem narodu. Ondje je formaciju prošao i kardinal Stepinac. Svake godine proslavljali su njegov blagdan, on se častio kao jedan od svetaca Zavoda, to nisu obilježavali samo hrvatski studenti, nego svi u Zavodu. U njemu je budilo ponos što dolazi iz zemlje, štoviše nadbiskupije, koja ima blaženika.
U slobodno vrijeme u Rimu je volio često šetati, posjećivati mjesta ranog kršćanstva. Kako je rekao, postao je svećenik jer želi naviještati Krista, Evanđelje, i to na bliži način – u posvećenom životu. To ga vodi.
U Italiju je poslan i na specijalizaciju iz kanonskog prava nakon šest godina svećeništva:
„Nema zajednice bez prava, pa tako i Crkva mora imati odredbe kojima se vodi, naravno nadahnute Evanđeljem.“
Voli kanonsko pravo, premda nikada nije razmišljao da bi to mogao studirati, mislio je o drugim granama teologije.
U razgovoru se osvrnuo i na majčinu tihu pratnju kroz svećeništvo: „Nije mnogo govorila o tome, puno je molila, sudjelovala je u crkvi na misama. Siguran sam da joj je nerijetko bilo teško u toj samoći, ali shvatio sam da je ona to i osmislila. I uz pomoć dobrih ljudi, vjernika i redovnica koje su djelovale u našoj župi, kojima je pomagala, a i one njoj.“
Tijekom 20 godina služio je u više zagrebačkih župa. Svaka zajednica u kojoj je djelovao mu je draga: Sveta obitelj, Malešnica, Špansko, Sloboština, Maksimir, Vlaška, Kustošija. A tijekom studija prava u Veneciji djelovao je u župi između Venecije i Padove.
Na pitanje kako mu je sv. Josip pomogao s obzirom na to da je on svetac čiju ni jednu riječ nemamo zapisanu, mons. Kovač je kroz šalu odgovorio: „Upravo time. Meni često govore da jako puno šutim.“
Mons. Kovač govori malo, ali snažno. Na pitanje kako se rađa misao koju daje vjernicima, odgovorio je da se za homiliju potrebno pripremiti, potrebno ju je proživjeti prije nego se dogodi, treba živjeti s tim tekstom koji nije samo tekst nego Riječ, Krist, Bog:
„Misao bi se trebala roditi u odnosu s Gospodinom, u Njegovoj prisutnosti. Nekad to čovjek uspije bolje, nekad slabije. Ima i trenutaka suhoće, kad se zaista čovjek pita što će sutra reći, jer mi glavna misao ne dolazi. No tada kažem Gospodine, nadahni me. Sigurno je bilo trenutaka kada nisam dobro uspio prenijeti ono što je Gospodin htio. Ljudi smo“, iskreno je rekao mons. Kovač.
„Često ljudi pitaju – zašto kršćanstvo? Zato jer je Krist Sin Božji. Crkva govori vlašću i mandatom Krista koji je Sin Božji. Kad sam birao geslo, želio sam naglasiti da geslo mora biti poruka, a poruka je uistinu Sin Božji. Ta se vjera rađa iz pogleda jednog poganina, stranca koji promatra Krista na križu, u njegovim očima tada kao razbojnika. To umiranje u njemu je pobudilo obraćenje, i ta smrt je prouzročila prvo obraćenje poganina“, protumačio je.
Zato i u svom biskupskom grbu ima simbole koje upućuju na povezanost nosivih događaja povijesti spasenja, Utjelovljenja i Otkupljenja.
Kao pomoćni biskup dobio je naslovnu biskupiju Sarda u Albaniji. Osnovana je oko 1100. godine, približno kad i Zagrebačka biskupija. Kasnije je bila sufraganska Baru, potom je ugašena. Godine 1934. Sveta Stolica iznova proglašava neke titularne biskupije, a biskupi koji nemaju svoju stolicu nositelji su njihovih titula.
Tako je i mons. Kovač dobio Sardu. Nikad nije bio ondje, ali je često susretao i imao prijatelje albanske nacionalnosti.
„Kad sam čuo da mi je ovo naslovna biskupija, bilo mi je drago“, rekao je mons. Kovač. Prezbiteri pratitelji na biskupskom ređenju bit će mu vlč. Alen Lulić i vlč. Matija Pavlaković koji su stajali pokraj njega i na prezbiterskom ređenju.
Osvrnuo se i na to kako se uklapa u sliku biskupa među kojima je najmlađi: „Vjerojatno postoji razlog koji u ovom trenutku ne dotičem, ali vjerujem da će se otkriti.“
U razgovoru je spomenuo događaje koji su obilježili 20 svećeničkih godina u Zagrebu: posjet pape Benedikta XIV., Sinodu Zagrebačke nadbiskupije, gdje je bio suradnik u pripremnom razdoblju i u samoj Sinodi, izbor novog nadbiskupa te izbor novoga poglavara Katoličke Crkve.
U razgovoru je istaknuo važnost suradnje s vjernicima laicima:
„Smatram da je smisao svećenika biti sa svojim narodom, ako si mlađi svećenik, onda i s mlađima. Kao župni vikar među mladima sam imao dobre suradnike na župama na kojima sam djelovao. To je nešto što čovjeka nosi – njihov žar, pitanja, krize. Možeš im biti blizu, poticaj. Bogu hvala, u Hrvatskoj, u Zagrebu možemo primijetiti mnogo mladih koji traže Boga, čeznu za Njim i trude se vjerovati. Smisao svećenika, biskupa je biti s narodom i za narod. U tom kontekstu, zahvalan sam što sam ovdje.“
Zbog specifičnosti glasa na radiju su ga rado uključivali u meditativne emisije kao mladog svećenika.
A sam je o svojem glasu rekao:
„Među narodom volim promatrati ljude, zajednicu, kad dođem prvi put, kakve će biti reakcije na licima kad progovorim. Obično bude šok ili smiješak. Navikao sam. Ako i taj glas može nečemu pridonijeti – Bogu hvala.“
Mons. Kovač je zaređen zajedno s mons. Vladom Razumom kojega je upoznao kad je ušao u bogosloviju i doživio ga je kao otvorenog i pristupačnog svećenika bliskog Gospodinu.
