Naslovna Istaknuto Željko Ivanković za Hrvatski glasnik: Ovdašnjim prostorom, identitetom, jezikom i kulturom se...

Željko Ivanković za Hrvatski glasnik: Ovdašnjim prostorom, identitetom, jezikom i kulturom se odvijek manipuliralo

1101

Prisjećamo se velikana i jednog od utemeljitelja bosanske i hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, Matije Divkovića. Današnji odonos bosanskohercegovačkog društva prema književnosti, jeziku i ljudima koji su udarili temelje vrijednosti našeg identiteta, nije nimalo dobar. Tome govori u prilog činjenica da je mnogo profesora književnosti u našoj zemlji koji nisu pročitali niti jednu Divkovićevu rečenicu, a brojni učenici i studenti još uvijek ne znaju za njega. Upravo ova činjenica govori o gubitku istinskih vrijednosti na ovim prsotorima.  

Zašto je to tako i zar je ovo društvo to zaslužilo najbolje pojašnjava  Željko Ivanković, hrvatski i bosanskohercegovački književnik, književni kritičar, prevoditelj, urednik i publicist: „Pokažite mi medij koji promovira Divkovićevu vrstu „entuzijazma“! Da ne govorim o promoviranju trajnih vrijednosti… Osim prizemnosti politike i redkarpetizacije kulture, jedva da još što uopće postoji“.

HG: Budući da je Matija Divković utemeljitelj hrvatske književnosti u BiH, govorimo li mi danas dovoljno o njegovoj veličini i uče li naša djeca i studenti u obrazovnim institucijama dovoljno o njemu?

Ivanković: Kad gledamo iz ove perspektive unatrag, da, može se potvrditi već uvriježena kvalifikacija koja prati ime i djelo fra Matije Divkovića. On jest „otac bosanske književnosti“, prvi važni pisac franjevačke provincije Bosne Srebrene, one iste iz koje su nastale njezine kćeri provincije: dalmatinska „Presvetog otkupitelja“ (1735.) i prekosavska „Sv. Ivana Kapistrana“ (1757.). Budući da je Bosna Srebrena i pod snažnim utjecajem djela Matije Divkovića pastorizirala veliki dio onoga što danas zovemo hrvatsko-štokavsko područje može se govoriti o Divkoviću i kao utemeljitelju hrvatske književnosti u Bosni i Humu i uopće na prostorima koje su pastorizirali bosanski franjevci. A to su, znamo, nerijetko i prostori koji ne obuhvaćaju zemljopisno današnju BiH, već su prostori na koje je pred Osmanlijama u nisu valova migriralo bosansko katoličko stanovništvo, kao i uopće onaj prostor koji se u duhu tadašnje misijske funkcije Bosne Srebrene i naročito u protureformacijskom duhu Divkovićeva djela „branio“ s jedne strane od Osmanlija, a s druge od snažnih reformacijskih utjecaja sa zapada i sjeverozapada Europe.

Premalo se uopće zna i povijest Bosne toga doba, a onda i povijest i status Bosne Srebrene u okviru te povijesti, pa onda i povijesni kontekst koji je „porodio“ jednog Divkovića kao pisca, izdavača, praktično i tiskara… Ne zaboravimo, on nije samo napisao svoja djela, nego ih je u rukopisu nosio u Italiju, salijevao ondje slova i tiskao ih uz pomoć jednog broja bogatih domaćih katolika trgovaca i onda opet preko svijeta natrag donosio te knjige u Bosnu… Bez cijelog tog konteksta neozbiljno bi bilo išta i pokušati govoriti o Divkoviću.

A tek onda ide priča o brojnim izdanjima njegovih djela, o pastoriziranju katoličkog svijeta uz pomoć njegova Nauka krstjanskog ili Sto čudesa… (iz 1611.) na temeljima na kojima se konstituira ne samo bosansko katoličanstvo, nego i pismenost, jezik i književnost Bosne Srebrene koja će potom, unatoč teškim uvjetima, postajati jedna vrsta „standarda“ na kojemu će se, dakako uz dubrovačku književno-jezičnu baštinu, temeljiti i hrvatska književno-jezična štokavština.

A toga ne vidim u našem institucionalnom obrazovanju. I ako nešto od toga ima, a stvar je daleko kompleksnija i od ovoga mojega kratkog zasjeka u povijesnu zbilju, onda se to svodi na nekoliko floskula, a pritom jedva da je i koji profesor, a kamoli studenti ili učenici pročitao i jednu Divkovićevu rečenicu.

 HG: Jesmo li danas uopće svjesni Divkovićevog doprinosa maternjem jeziku, kulturi pismenosti na ovim prostorima?

Ivanković: Rezolutno ne! Nažalost, ne! Isto je i s Marulićem, a ovo je 500. godina objavljivanja njegove Judite, zbog koje ga zovemo ocem hrvatske književnosti, a na prste jedne ruke bi se mogli pobrojati čak i oni među najboljim studentima kroatistike oni koji su je pročitali. A oni bi je trebali predavati u školama. A to je tek jedno od Marulićevih djela. S Divkovićem je, plašim se, stvar još gora, premda je zadnjih godina bilo ozbiljnih izdanja njegovih djela… No, ta su izdanja daleko od popularnih koje bi čitali profesori i nastavnici, a da o učenicima i ne govorimo.

No svijest o Divkovićevu doprinosu našoj književnosti i jeziku može se buditi i podgrijavati i kvalitetnom podukom koja će više hladnim činjenicama nego ideološkim ili mitomanskim mantrama, kakvima u javnom prostoru nerijetko prisustvujemo, ukazivati na važnost desetaka pisaca koje nam je, unatoč svim povijesnim mijenama, namrla bogata povijest Bosne Srebrene, gdje Divković jest prvi, ali nipošto jedini koji je u dugom povijesnom tijeku snažno obilježio ono što danas jest dijelom našeg religijskog, kulturno-povijesnnog i jezičnog identiteta, a svakako jest, i kad toga nismo svjesni, značajnim čimbenikom tog identiteta.

HG: Važno je naglasiti da je Matija Divković djelovao u teškim vremenima, za vrijeme osmanske vladavine koja nije baš toliko bila milosrdna. Kako je moguće da se danas neki od najvećih prijepora, urušavanja međuljudskih odnosa vode u vrijeme demokratske vladavine?

Ivanković: Da, osmanska vlast u Bosni je bila posebno teška. Međutim, u Divkovićevo je vrijeme bila malo manje teška od nekih njemu prethodnih ili poglavito potonjih vremena. Ipak, rekao bih da su svaka vremena u Bosni teška na svoj način. Ali, evo u odnosu na Divkovića, teža su bila Lastrićeva ili Jukićeva vremena…

No, vremena i okolnosti najčešće su opravdanje onima kojima uvijek trebaju opravdanja. Onima koji za nerad imaju stotine izlika. Divković ili spomenuti Lastrić i Jukić, nisu bili od tih, oni su naprosto djelovali. Radili su ono što se moglo i moralo raditi u svoje vrijeme, na način na koji im je to nalagao neki njihov nutarnji imperativ!

Mislite li da doista da danas živimo u demokratskim vremenima? Ili, drukčije, koliko su ova vremena demokratskija od nekih prethodnih? Ili, da budemo do kraja jasni – koliko su ova vremena onima koji djeluju bila bolja ili gora, sklonija od onih u Divkovićevo doba njemu? Svako vrijeme ima svoje breme, ali i svako vrijeme ima svojih Divkovića. No njih, nikada nema mnogo. Nikad ih nije bilo, niti će. A prijepora je uvijek bilo i bit će.

Mislite li da je Divkoviću pod Osmanlijama nekoć bilo teže nego li nekim drugim piscima poslije kroz dugu i nimalo laku povijest Bosne i Hercegovine? Mislite li da je današnjim nekim Divkovićima u ovoj tzv. „demokratskoj vladavini“ lakše nego je njemu bilo? Koliko?

HG: Kolike su danas, prema Vašem mišljenju, manipulacije jezikom u BiH i zašto se ne sluša struka, jezikoslovci, književnici? Koliko smo zbog toga uskraćeni za kvalitetno obrazovanje i znanje?

Ivanković: Jezikom se, kao i mnogim drugim, a pogledajte samo od vremena Benjamina Kallaya (od 1882.) do danas na našem prostoru, uvijek manipuliralo. Znate li, uostalom, nešto čime politika nije manipulirala ili čime i danas ne manipulira? A što očekivati od politike kad ona drugo ništa i ne zna osim manipulirati: vjerom, nacijom, historiografijom, jezikom… Ljudskim sudbinama! A pogledajte, dobro pogledajte i tko ide u politiku i tko djeluje u politici… Koliko je malo obrazovanih, načitanih, kompetentnih, a koliko neznalica, korumpiranih i krimogenih likova, ljudi limitirane pameti, bez talenta, beskrupuloznih, s kupljenim diplomama, polupismenih… I onda vas oni s pozicije moći, agresivni u svom neznanju, uče vašem identitetu, vašoj naciji, vjeri, vašem jeziku…

Kad bi se u bilo čemu slušala struka, mislite li da bismo imali ovoliko političara? Znate li manju zemlju na kugli zemaljskoj s više onih koji se zovu ili stvarno jesu nekakvi političari? Da njih zanima kvalitetno obrazovanje ili znanje? To mi liči na šalu?! Pa nisu blesavi, zalaganjem za to iskopali bi sami sebi grob, sami bi ubrzo ostali bez posla…

A, znate li što su i tko su to političari? Najbolje ih je opisao J. L. Borges: „Ljudi koji se bave klimanjem glave, podmićivanjem, osmjehivanjem, portretiranjem, i izvinite me, težnjom da budu popularni…“

HG: Svaka nova obljetnica ili neko povijesno ime nas ponovno vraćaju na bogatstvo naše povijesti. Što mislite zašto danas tu povijest rastačemo kao i jezik, na način moje, njegovo, njihovo…?

Ivanković: Obljetnice su uvijek prigoda da sebe, vlastitu individualnost, samjeravamo s onim što jesmo ili mislimo da jesmo. Kolektiviteti su ih „izmislili“ za kolektivnu uporabu, najčešće za – manipulaciju! Više nego za stvarni pijetet! Kod nas, svakodnevno to živimo, takvi povodi služe za radikalizaciju, čak fašizaciju društva ili društava. Ne mogu se ne suglasiti s već spominjanim Borgesom kako je „mentalno nacizam samo egzaltacija jedne predrasude od koje svi ljudi pate: uvjerenje da su njihova domovina, jezik, vjera… nadmoćni drugima“. Tomu smo svakodnevno i na sve strane svjedoci. To vidimo vidimo, to svakodnevno živimo!

Obljetnice bi mogle biti svjetionici, podsjećanje na to kako smo velike i značajne ljude imali, što smo kroz povijest sve proživjeli, ali i opomena da ne živimo u prošlosti nego da vidimo koliko tih svake pažnje vrijednih i značajnih ljudi imamo i u svom vremenu, koliko se velikih i značajnih događaja zbiva u našem vremenu, kao i to kolikima danas „radimo“ ono što su velikanimna kojih se sjećamo nekad radili neki drugi… A uvijek su to, vidjet ćete, isti ljudi, ljudi bez duha i sluha, protagonisti istih ili sličnih ideologija do guše utonulih u političku manipulaciju.

Da, uvijek je isto, ni u sadašnjosti ne prepoznajemo te „velike ljude“ ili nam oni smetaju, smetaju politikama koje bi da o svemu, unatoč svim strukama, samo i jedino oni i o svemu odlučuju… A da se takve pitalo, nikad ne bismo imali Divkoviće, Lastriće, Jukiće ili ako hoćete Maruliće, Držiće, Krleže, Ujeviće… A njih imamo unatoč tim politikama, unatoč tim vremenima… Kao što i današnji velikani postoje unatoč svim tim politikama i ispraznostima ljudi u tim politikama… Ipak, te će veličine kad tad isplivati, a beznačajnost političara će ostati to što jest! Jer, pitam vas, znade li itko tko je bio, pa i najznačajniji političar u vrijeme kad je Divković pisao svoj Nauk krstjanski, Krleža svoga Filipa Latinovicza, Andrić Travničku hroniku, Meša svoju Tvrđavu…? Ne, a oni su ostali, ne i svi ti politički praznoglavci!

Rastakanja i destrukcije na koja s pravom upozoravamo čine politike i političari u svojoj neukosti, nekompetenciji, gluposti, primitivizmu, zajedno sa svojim ideološkim vjernicima i podanicima kojima ništa nije pljunuti ni na najobičniju hladnu, neutralnu činjenicu da je zemlja okrugla, a kamoli na što drugo… Na njima nedohvatljive duhovne veličine.

HG: Imamo li danas više takve entuzijaste poput Divkovića?

 Ivanković: Da, svako vrijeme ima svoje Divkoviće, ne samo po entuzijazmu, nego i po angažmanu, znanju, djelatnoj energiji, pa i dostignućima. Dapače… No, ne zaboravimo onu latinsku: Nemo propheta in patria sua

Mi svi, izgleda, moramo postati prošlost, umrijeti, da bi netko došao i otkrio nam veličine koje su živjele u naše vrijeme. Ima i drugi način, a taj je da naše ljude najprije prepozna netko izvan naše sredine… Okrenimo se oko sebe. Sad i tu. No, kako ih prepoznati? Teško u svoj trivijalnosti svijeta u kojemu živimo.

Evo, običan mali test. Dajte mi po tri imena recentnih bošnjačkih, hrvatskih, srpskih pisaca… Teško – jelde? A svatko će vam u svoj banalnosti koju živimo nabrojati po tri bošnjačka, hrvatska i srpska političara, jer ih svaku večer vidi na televiziji i navija za njih ili protiv njih. Oni su ih uvjerili da nema ništa važnije od njih trojice i da svi moramo biti uz našeg, uz naše, a protiv one druge dvojice i njihovih… Gadljivo!?

Ima Divkovića, itekako ima, ali nema medija za njih. Važnija su nam desetorica koji su kupili diplome i preko noći stekli titule, draži su nam oni koji su nam ukrali milijune, od bilo kojeg „entuzijasta“ koji je, poput Divkovića, sjedio tri, četiri godine za radnim stolom, diplomirao, doktorirao ili napisao svoju knjigu.

Pokažite mi medij koji promovira tu vrstu „entuzijazma“! Da ne govorim o promoviranju trajnih vrijednosti… Osim prizemnosti politike i redkarpetizacije kulture, jedva da još što uopće postoji.

 Maja Nikolić