Mnogo se posljednjih godina govori o nasilju u obitelji u kontekstu povećanog broja prijavljenih slučajeva, naročito rodno zasnovanog nasilja. Ubojstva žena koja su se dogodila najčešće u obiteljskim kućama pokazatelj su da nasilje dobija agresivniji oblik. O uzrocima i posljedicama nasilja generalno u društvu, kao i o mogućim rješenjima ovog problema razgovarali smo sa Anamarijom Divković, socijalnom radnicom u Sigurnoj kući.
U Sigurnoj kući Tuzla prošle godine je bilo smješteno 126 osoba. Uzme li se u obzir da do tada godišnji broj žena i djece, kao i djevojaka smještenih ovdje nije prelazio stotinu, može se govoriti o značajnom povećanju. Prethodno povećanje dogodilo se u 2020. godini. Trend povećanog broja osoba koje traže zaštitu od nasilja nastavlja se i u ovoj godini. Do sredine travnja u Sigurnu kuću Tuzla smješteno je 30 osoba. Ovdje se ne radi nužno o povećanom broju slučajeva nasilja, već onih koji su prijavljeni. U Sigurnoj kući Tuzla postoje različiti oblici pomoći, a jedan od važnih segmenata je život nakon izlaska iz ove sredine.
„Ono što mi možemo uraditi je osnažiti osobu za samostalniji život. To podrazumijeva ekonomsko osnaživanje kako bismo osobi koja je bila izložena nasilju, a samim tim izgubila znanja i vještine ili ih nikada nije ni imala da ih ponovo ili ispočetka stekne i krene putem samostalnog života. Važno je raditi i sa počiniteljem nasilja da, ukoliko postoji mogućnost, se porodica ne razilazi, već nastavi kvalitetniji život“, kaže nam Anamarija Divković, socijalna radnica u Sigurnoj kući.
Nasilno ponašanje nije specifično samo za obitelj, već i cjelokupno bosankohercegovačko društvo.
„Sigurno je da imamo mnogo novih uzroka, ali ogroman problem je što mi još uvijek imamo efekte rata kod nas u društvu. Sve te osobe koje su bile pogođene ratom, ili da su bile na ratištima ili zatočeni u svojim gradovima, imaju povećanu toleranciju na nasilje. Iz rata je izašlo jako puno nasilja koje se prelilo u naše domove. Ono što je primjetno je da je veliki broj počinitelja nasilja upravo iz kategorije ratnih veterana. Možemo govoriti da postoji određeni postraumatski stresni sindrom, kao i određena mentalna oboljenja o kojima se dovoljno ne govori i nažalost jako je malo ljudi koji su uopšte dobili bilo kakav vid psihološke pomoći nakon rata. Kada se to nasilje prelilo u domove, ono je onda ostavilo posljedice na djecu. To su sada generacije koje zasnivaju bračne zajednice ili ulaze u veze, a ne znaju dobro da se nose sa svojim emocijama, a unose u te veze nasilje na koje su navikli u svojim porodicama“, kaže Anamarija Divković, socijalna radnica u Sigurnoj kući.
Iz generacije u generaciju na ovaj način se odgajaju nasilne generacije koje tako naučene nasilje šire u školama, kasnije na poslu i u partnerskim odnosima. Kada je poslovno okruženje u pitanju, sve što se događalo u ratnim i poslijeratnim godinama od nesigurnosti posla, loših uvjeta za rad, firmi koje su otišle pod stečaj, a da se radnici nisu adekvatno zbrinuli također je, prema mišljenu sociologa, doprinijelo širenju nasilja kao virusa svakodnevice bosanskohercegovačkog društva. Moguća rješenja problema su težnja nultoj toleranciji na nasilje, demistificiranje mentalnih oboljenja, briga o mentalnom zdravlju, ali i intenzivnije kampanje koje će se baviti uzrocima, a ne samo posljedicama.
Enisa Alibalić
