Naslovna Istaknuto Vlč. Miodrag Brkan za Hrvatski glasnik: ” Na Posljednjoj večeri Isus je...

Vlč. Miodrag Brkan za Hrvatski glasnik: ” Na Posljednjoj večeri Isus je sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu”

537

U Velikom smo tjednu, tijekom Svetog trodnevlja u susret blagdanu Uskrsa odlučili smo vam donijeti reportaže o svećenicima čije poruke rado prenosimo.

Danas na Veliki četvrtak, za Hrvatski glasnik govorio je vlč. Midorag Brkan, dijecezanski svećenik Vrhbosanske Nadbiskupije, zaređen za svećenika 2012. godine nakon završenog Katoličko-Bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, koji je nakon toga poslat na studij crkvenoga prava u Rim gdje je magistrirao iz istoga na Katoličkom Univerzitetu Sanata Croce – Opus Dei 2017 godine.

Razgovarala: Ivana Perić

HG: Na samome početku našeg razgovora željela bih se osvrnuti na Vaš poziv, magistrirali ste iz područja crkvenog prava, možete li nam više reći o samom pozivu, studijama u Rimu, ali i zašto ste se odlučiti izučavati crkveno pravo?

Vlč. Miodrag Brkan: Sam Gospodin nas poziva: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38). Na studij u Rim sam poslat od svoga Nadbiskupa Vinka kardinala Puljić. Kad se govori o pozivu za svećenika onda treba reći da je svećenik čovjek kojega Bog poziva u njegovoj ljudskoj naravi. Smatram da svećenik u sebi doživljava dodir božanskoga sa zakonima njegove naravi i čovještva, susret naravi i nadnaravi, iskustvo ljudske slabosti i Božje milosti, poziv da se iz svoje ograničenosti vine prema svetosti. Svećenik je izdvojen, izabran, posvećen i to ne po vlastitim zaslugama, nego po obilju Božje ljubavi i milosti. Izabranje stvara od vjernika posebnog vjernika, svetog vjernika.  Svećenik je izdvojen zbog posebne zadaće; ne da bi on bio prvi, nego poslužitelj svima po uzoru na Gospodina. Svaki svećenik kao i ja prošli smo jednu formaciju kroz ljudski odgoj. Jako je važno da plod toga odgoja mora biti i briga za čovjeka koji nije imao sreću upoznati Krista. U izgrađivanju Crkve prezbiteri se, po Gospodinovu primjeru moraju sa svima ophoditi s izuzetnom čovječnošću. Ali ta pastirska služba nije ograničena samo na brigu za pojedine vjernike nego se ona bitno proteže također na izgrađivanje prave kršćanske zajednice, jer svećenik se uzima iz zajednice za služenje zajednici.

HG: Veliki četvrtak nadavse poznat i kao dan svećenika, evo neke vaše poruke i promišljanja vezane uz ovaj dan, ali se možete i dotaći korizmenog vremena koje prolazi?

Vlč. Miodrag Brkan: Veliki Četvrtak je dan u Velikome Tjednu koji je bio  isključen iz trodnevlja (petak, subota, nedjelja), no poslijesaborska obnova jasno je naznačila kako vrijeme korizme traje do Mise večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom započinje Vazmeno trodnevlje. Ta tri dana liturgijska slavlja predstavljaju godišnje slavlje pashalnog misterija. Važno je naglasiti kako Crkva trodnevlje ne promatra kao tri odvojena slavlja ili pripravu za Uskrs, već jedinstveno slavlje Kristova uskrsnuća, po riječima sv. Augustina: Sveto trodnevlje Krista raspetoga, pokopanoga i uskrsnuloga.

U 7. stoljeću u rimskim su crkvama na Veliki četvrtak postojala tri slavlja: pomirenje pokornika, posveta ulja i spomen uspostave euharistije. Slavlje pomirenja pokornika nestalo je nestankom javne pokore, te su na kraju ostala dva slavlja. Na Misi večere Gospodnje kojom započinje Vazmeno trodnevlje, Crkva se spominje ustanovljenja euharistije, ministerijalnog svećeništva i nove zapovijedi  to jest zapovijedi ljubavi, koju je Isus ostavio svojim učenicima.

Na ova tri otajstva Mise večere Gospodnje ukazuje i Okružnica o pripravi i slavljenju vazmenih blagdana Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Paschalis Sollemnitatis: “Svu pažnju duha treba usmjeriti na otajstva koja se spominju poglavito u misi, to jest ustanovljenje euharistije, ustanovljenje svećeničkog reda i zapovijed Gospodnju o bratskoj ljubavi. (Br. 45)”.

Tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak potječe iz 13. stoljeća, s obzirom na to da Crkva prema drevnoj predaji toga i idućega dana nije slavila euharistiju. Ovaj običaj razvio se iz židovskog shvaćanja prema kojemu novi dan započinje u predvečerje prethodnoga dana, stoga nije neobično da večer Velikoga četvrtka zapravo liturgijski pripada Velikom petku. Na Posljednjoj večeri Isus je sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu: predao se u smrt radi spasenja ljudi, ispunivši Stari zavjet i židovski obred, dajući svoje tijelo i krv umjesto jaganjca i tako zapečatio konačni i vječni savez. Pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Isusove muke.

Isus je našu brigu za zemaljski kruh stavio i u molitvu Očenaša: – Kruh naš svagdanji daj nam danas. Bio je nesebičan i otvoren za brige i potrebe svih ljudi. Poistovjetio se s onima koji gladuju, a našu brigu za njih postavio je kao temeljno načelo svoje posljednje prosudbe svakoga od nas. Poistovjetio se s kruhom, želeći naglasiti kako bez njega nije moguće zadovoljno živjeti. Njegovo tijelo je kruh za nas, ona osnovna životna namjernica koja unosi sigurnost u naš život i odgoni strah pred sutrašnjim danom. Najobičniji svakodnevni kruh, koji smo pripravili snagom njegovih riječi: – Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo, na svakoj euharistiji postaje njegovo tijelo. Na isti način i vino, njegovom krvlju.

Sveci i veliki crkveni ljudi dobro su znali vrijednost euharistije. Oni se nikada nisu vodili onim najminimalnijim i onim što moraju činiti. Nikada nisu ponavljali u svoju obranu, kao što čine mnogi naše vjernici, da je dovoljno jednom u godini doći na ispovijed i pričest. Bili su svjesni da ako redovito ne jedu kruh života i ne piju živu vodu u pričesti, ostat će poput sasušene grane, bez života u sebi. Franjevac kapucin sv. Padre Pio, koji je bio obilježen Kristovim ranama na rukama i nogama, često je znao govoriti o vrijednosti Euharistije: – Kad bi ljudi poznavali vrijednost Svete mise, svaki dan morali bi doći žandari, da na crkvenim vratima drže red u velikom mnoštvu ljudi.

Velika žena i misionarka naših dana bl. Majka Terezija reče: – Križ je znak kako nas je Krist ljubio, a misa je znak kako nas Krist sada ljubi. U Euharistiji je uvijek sa svojim sestrama crpila snagu za kršćanski život i misionarsko djelovanje. Nije primala Isusa u pričesti na jezik, a nakon izlaska iz crkve tim ga istim jezikom psovala i pljuvala. Znala je govoriti: – Isus dolazi k tebi, isti onaj Isus koga si primio u pričesti. Nisi uzeo bilo kakav keks ili komad kruha. Isus dolazi u gubavcu, bolesniku i siromahu koji ti dođe, u čovjeku kojega nađeš na ulici. Tvoj je cijeli život euharistija. Život euharistije od pola sata – to ne ide, to je prejeftino.

Naša Misa ne završava izlaskom iz crkve, već bi se naprotiv trebala nastaviti u svakodnevnom životu, u obitelji, u našim riječima, djelima i uobičajenom radu. Iskreno govoreći osobno me trnci uhvate dok slušam upozorenja sv. Ivana Zlatoustoga koji kaže: – Ako se pričešćujemo istim kruhom, ako postajemo jedno tijelo, zar je moguće da nemamo također istu ljubav i da nas tako silna veza ne ujedinjuje? Sudjelujete u ovoj božanskoj gozbi: trebate imati više srca za ljude. Pili ste krv Gospodnju: zar je moguće da ne prepoznajete svoga brata? Ako do sada za njih niste marili, ako ste ga prezirali, odsada, kod ovoga stola, treba da ga prepoznate i priznate. U Crkvi trebamo živjeti kao u zajedničkom domu: pa mi tvorimo samo jedno tijelo. Isti nam je krst, isti stol, isti izvor, pa nam je stoga i isti Otac.

HG: Koje su to poruke koje želite poslati svim vjernicima pred predstojeći blagdan Uskrsa?

Vlč. Miodrag Brkan: “Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje!“ – riječi su to Anđela Gospodnjeg preplašenim ženama koje su ušle u Isusov otvoren grob.

Zora je to uskrsnuća, Isusove pobjede nad smrću. I zato njegov je grob ostao prazan i otvoren, jer nad njime smrt ne vlada.

Zbunjenost  i nevjerica među apostolima i pobožnim ženama koje su Isusa pratile dok je naviještao Radosnu Vijest i na križnom putu do Kalvarije, postupno su nestali i pretvorili se u veliku radost tog istog dana kad im se Isus  ukazao. I malo po malo ti će preplašeni i jednostavni ljudi postati odvažni svjedoci Uskrsnulog. Zahvaćeni činjenicom Isusova uskrsnuća shvatit će da su i oni s Kristom suuskrsnuli i da su pobijedili smrt. I zato ni njih više ne može preplašiti nikakvo zastrašivanje, osuda, muka, smrt. Jedino do čega im je stalo, bilo je navijestiti svim ljudima Isusa po kome se svi ljudi mogu spasiti i prispjeti do uskrsnuća.

Uskrs je nova stvarnost koja se ostvaruje svakog dana kada čovjek pomaže onome tko je u nevolji, kada oprašta ili moli za oproštenje, kada se pomiri s Bogom i ljudima, kada se žrtvuje za druge, kada moli za druge. Uskrs se događa uvijek kada smo tu jedni za druge, kada drugi mogu računati na nas. Na to su pozvani kršćani – da budu uskrsnici, za dobro svih ljudi.

Uskrs je bio jedina stvarna nada svih ovih stoljeća svim potlačenima, bolesnima, obespravljenima, i svim ugroženima. On je bio jedino što preostaje: po svim ropstvima, podjarmljenim narodima; bolestima i epidemijama; neimaštini i svakojakoj nemoći pred mukama svijeta. Uskrs nikoga od njih nije razočarao.

Uskrs je bio jedina nada svim grješnicima, raskajanima, koji su bespomoćno gledali na svoju grješnu prošlost, i posljedice grijeha koje su drugima oduzele radost. Uskrs nikoga od njih nije razočarao.

Možda Uskrs ne slavimo svim srcima, i možda ne vjerujemo u njega onoliko koliko bi istinski trebali. To je možda točno. Ali uskrsno svjetlo obasjat će i ovakvu nemoć vjere, i razočarati neće ni takva srca.

Uskrs je pobjeda koja sve dohvaća, svaku nadu i svaku čežnju ispunja, svaku nesavršenost dovršava.

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim obilje mira, radosti,  sreće i Božjeg blagoslova za ovaj Uskrs!”