Komšija S. išao da se prijavi na biro. U autobusu sretne Antinicu i odluči iskoristiti svoju šansu.
– Kako je, Antinice?
– Evo, gura se. Kako si ti?
– Ne bi se žalio da je i bolje. Đe Anto?
– Ost’o kod kuće.
– Sam? – zabezeknuto će S. – Možda je i bolje što ga nema ovd’e. Možemo načet’ više tema.
– Jašta neg’ sam, nije dijete. A kakvih tema?
– Nije dijete, al’ je muško. Znaš šta, Antinice, imam osjećaj da si ti ponekad slijepa do oba zdrava oka?! De ti meni reci znaju l’ Zeničanke za tvoju današnju putanju kretanja?
– Rekla sam im neki dan da moram danas doktoru, jer…
– Eto ti ga na! Pa đe ti je pamet bila? One su ti, jadna ne bila, bacile oko na Antu.
– Daj ba, S., mani me budalaština. Znaš li ti kol’ko mi imamo godina? Baš je nama sad do zijana. Anto i ja smo ti u braku punije pedeset godina i nikad otog kod nas nije bilo.
– To ti, rodice, nije nikakva garancija da ćeš dočekat’ pedeset i prvu godišnjicu. Samo sagledaj stvari vako, fale Zenicu k’o da Zenica u Bosni nije, a ne idu iz našeg sela. I kad odu još brže se vrate. Dakle, imaju motiv za ostanak. To ti je isto ovo moje s prijavljivanjem na biro zapošljavanja. Moram ispljunit’ devet maraka za kartu koje bi komotno mog’o uložit’ u sebe, a i ne ide mi se u grad, jer me može kak’a budala satrat’ na semaforu, al’ moram, jer su me primamili liječenjem. Njihov je motiv tvoj Anto.
– Ma daj ba, tetka došla sestričini i dovela drugaricu, godi im na selu, čist zrak, pa…
– Sestričina postoji više od šeset godina, da te napomenem, pa đe su bile do sad? Ovd’e su došle tek kad se onaj tvoj naselio na onaj Fejzbuk. Njih je Anto namamio i zadrž’o u selu. Izgubile glavu za njim, pa ostaju dok vam ne raskomadaju brak.
– Obje zaljubljene, veliš? – ismija se Antinica.
– Samo se ti smiji, rodice. Vidićemo ‘oće l’ ti bit’ smiješno kad čuješ od Ante kad dođeš kući da su mu danas bile dok si ti u čaršiji.
– A kako ti znaš da će danas ić’ Anti?
– Joj, kako znam… To ti je, draga rodice, takav mentalni sklop.
– Daj ba!
– Daj ti meni ba za pivu ako se obistine moje riječi, a hoće.
Antinica uđe u kuću i poče se naglas smijati.
– Baba, šta je to smiješno? Reci i meni da se nasmijem.
– Ma uputila se sa S. iz Tuzle. Šta njemu sve neće past’ na pamet…
– Pusti budalu. Danas mi Zeničanke rekoše da je jutros sabah zorom pio pivu.
– Zeničanke? Đe si ih vidio?
– Bile ovd’e danas.
– Pa, rođo – upitah S. – kako si znao da će Zeničanke ići Anti?
– Vidio sam na uranak tvog cukicu kako nosi njihove papuče tam u Antino, a opšte je poznato u selu da sve što ukradu odnesu tam. Poslije ću ja Antinici po pare za pivu. Jest’ lijepo šta i mozgom zaradit’, brate mili, dosta je ova moja kičmica trpila, dosta!
