Kada sam bila mala stariji su često pominjali nekog našeg komšiju rahmetli Ramu Hasića. Taj je Ramo, kako vele, bio nesvakidašnja ljudeskara, a većeg komplimenta od tog ovdje bilo nije. I tako jednog dana Ramina ljudskost bi nagrađenja jednim jako važnim i do tad u selu neviđenim predmetom – kišobranom. Naime, neki mu je gastarbajter donio iz Njemačke pravcati kišobran sa štapom, pa su ljudi iz sela dolazili Rami, divili se kišobranu i sa posebnim sjajem u očima gledali dršku kišobrana orah smeđe boje. Neki su čak besjedili kriomice i da ono platno sigurno prokišnjava. Donio je taj gastos i gaćica Rami, al’ o tome je tad bilo stid pričat’. Kad god Ramo u čaršiju krene, a u onom se vaktu pjehe išlo, nosio je svoj kišobran i mlatarao njime jako nježno jordameći k’o kakav gospodin. Svakog čuda tri dana dosta, pa tako i kišobrana, pa krenuše podrugljive priče.
– Aman zaman, Ramo će kako je krenilo nadit’ ime onom kišobranu. Ni djecu ni unučad nije noliko nos’o, a jedan mu kišobran mozak okren’o.
– Vreću brašna metno na jedno rame, jedva je pridržava, a kišobran tarlaha u drugoj ruki. Meščini duže bi bez brašna preživio neg’ bez kišobrana.
– Kad vidiš Ramu s kišoberom znaj da Bog u inat neće kroz oblake proljevat’ vodu.
I zaista tako i bi. Čim Ramo nakasti u čaršiju i najmrkiji oblaci se rastanu po nebesima, pa kiše ni za lijeka. Kišobran je upotrijebljen samo dvaput, a Ramo ga nikom ne htjede nikad dati ni na posudbu i to samo iz razloga što su se šprdali s njim kad god imadoše priliku. Jednog dana Ramina žena u mjesecu julu sasova svašta pred mužev odlazak u čaršiju i zabrani mu bespotrebno nosanje kišobrana.
– Selo ti se ismijava što nosaš kišobran u po ljeta kad kiše nema ni na vidiku, jadan ne bio. To ti je isto k’o odjenit’ kaput nakon prvog maja. Da vidiš sad koga u kaputu, šta bi rek’o za njega?
– Da je poludio, eto šta bi rek’o.
– Tako i za tebe kazuju i to s pravom. Viču da si zaturio kalendar. I još svašta viču…
– Zar je dotle došlo? – izusti on tužno.
Ramo taj dan ode u čaršiju bez kišobrana, a nad čaršijom se sudariše oblaci i smokriše ga do onih gaća o kojima se ćutalo. Pošto je bio u godinama kada sve od svakle dolazi, a ne kao u mladosti kada sve samo od nogu dolazi, osjećao je bolove po cijelom tijelu. Kod kuće ga dočeka žena oborenog pogleda.
– Ženo – viknu samouvjereno dok skida mokru odjeću sa bolnog tijela – kad selo ‘mjesto mene bude kislo, tad će mi i gaće krojit’!
