Došla sestra komšije S. iz Njemačke za Dan mrtvih. Pozove ona mene da joj pokažem kako da stilizuje kovrdžavu kosu, jer godinama muku muči sa nedefinisanim loknama koje se, kako reče, nakostriješe čim se spusti prva magla. Kažem joj da kupi pivo i još neke sitnice, pa kada to nabavi doći ću i sve joj u tančine objasniti. Tako i bi. Nakon pranja kose, naspemo pivo u zdjelu, umočimo njenu dugu kosu, pokažem joj metode formiranja lokni i objasnim kako da suši kosu. Pošto je zaboravila fen, odluči da će boraviti u kuhinji gdje se loži da ne bi ozebla. Komšije S. nije bilo kod kuće. Sjedemo nas dvije da popijemo kaficu. Onda dođoše Derviš i komšija S. Mi nismo ni čule da su ušli u kuću. Vidjeli su zdjelu punu pive, uzeli čaše i iznijeli sve napolje. Zeničanke prenose nastavak priče, jer su grijale staračke kosti na posljednjim zrakama oktobarskog sunašca.
– E, miline, puna zdjela pive.
– Ima u pivi dlaka! – konstatova Derviš.
– Dlaka? Ne traži dlaku u džabnoj pivi. Jesi dvoličan, ccccc. Nikad nisam vidio da u tako malo tijelo stane tolika doza dvoličnosti.
– Što?
– Vidiš dlaku, a ne vidiš na upustvima sa supa kol’ko se vremenskog intervala supa kuha. Strašno!
Izvadili oni dlake, nije bila jedna nego nekoliko i popili pivo.
– Jesu l’ dlake promijenile ukus pivi, Derviše?
– Ma nisu, al’ et’ malo sam gadljikav, al’ samo malo, nakon prvog gutljaja se sve zaboravi.
– Izbaci gadljivost sa karakternog repertoara. Gadljiv jest’ jednako žedan, pa ti vidi.































