Uvijek je voljela haljine pastelnih boja po kojima su bili neki sitni cvjetići, a preko tih je haljina nosila vestu da joj štiti krsta. Govorila je da krupnije osobe trebaju izbjegavati krupne motive na odjeći. Ona je te motive zvala figure. Eh, ta baba Mrkuša, žena tamnog tena, sitnih očiju, guste, crne kose koju je prošaralo svega nekoliko sijedih. Bila je brza na jeziku i stabilna na nogama, a štap je nosila u slučaju da moradne nekog po tintari. Kad god dođe babi, uvijek je i nas djecu okupljala oko sebe za razliku od drugih žena.
– Prikučite se slobodno, za ovijem se ‘astalom škola uči. – govorila je i pokazivala rukom prema nama djevojčicama.
Nismo voljele neke njene opaske i čim ona zazine da kaže nešto što se nama činilo po izrazu lica uvredljivim na um nam je padao komšija Miko koji uvijek kaže kad je neko pomene:”Mrku joj mamicu, nemam nafake tri dana kad je neko pomene!” Njene posjete nisu bile česte, ali kad god dođe ostane podugo, pa kod nas i ruča i večera.
– Na selu samo glup insan more ostat’ gladan! – zborila je i onda se prebacivala na savjetovanje nas curica – Sa’ će vama vaša Mrka pojasnit’ neke stvari oko gladovanja i muškinja.
– Pred muškom se ne valja dobro ni najest’. Nije sramota u gaće metnit’ komad pogače, pa kasnije pojest’ da on ne vidi.
– Fuj! – prozborih.
– Ona sam o muškinju! – šapnu mi drugarica koja se zadesila kod mene na igri.
– Matere i ćaće svake curice su svom ženskom dijetu najveći dušmani kad vam kažem! ‘Ajde što svojoj ‘ćeri kažu da se nema đe vratit’ kad se uda, pa raspusti, bože moj, al’ što to daju da zet sazna, što? Njemu trebaju vikat’ da se ona vazda ima đe vratit’. Tako joj kupe nepovratnu kartu, jer se nijedan neće osokolit’ da proganja onog ko ima đe, nijedan! E, moj sinko, proganjaju se samo oni bez atrese! Ne ‘mat’ povratnu atresu je ono što sokoli svakog ma kol’ko god on zlatan bio. A kad birate, poćutite svoju Mrku, gledajte na falinke ‘mjesto na dobre osobine, jer se s falinkama živi, a nema većije falinki od flaše i da prostite… – pa ispi pola čaše soka i reče babi da donaspe vode u popijeni sok – Prisladak, braćo mila. Čuvajte se onije koji vam mede, jer ćete otu slatkoću vazda suzama razblaživat’! Ja sam školovana žena, imam sva četri razreda! U školu sam priko brda išla i po kiši i po snijegu, a mogla sam ne ić’. Zadaću sam radila dok sam čuvala kravu.
– Pa što je nisi pripela? – upita jedna od nas.
– Čuj nje? Pripele? Ovd’e su se goveda tek počela pripinjat’ uz rat. Već ti pazi dera dobro da tebe kaki ne pripne kad se udaš. Znam ja da ima do udaje još, al’ začas to još prođe, ih! – pa se okrenu babi i upita – Sjetuješ li ti ovu djecu da imaju znanja za poslije?
– Jašta, bona.
– Da ne postanu druga Anuška, pu, pu, pu! To je žena s kojom nosim mliječno na pijacu, znaju je vaše babe. Ljudi moji, zamislite samo, ona od marke ne zna napravit’ tri.
– Pa kako uopšte od marke napravit’ tri?
– Lako! Ne moraš bit’ bog zna školovan za to. Uzmimo, na primer, ženu domaćicu, et tako se danas zovemo mi hamali – domaćice, i uzmimo, na primer, da ota domaćica ima koke i kravu. Koke nesu jaja i muško nikad ne smije znat’ kol’ki je tačni priliv jaja. Ti ota jaja podijeliš na ona za domaćinstvo, na ona za prodat’ i na ona koja ćeš prodat’, al’ da čovi nećeš prijavit’ prodaju. Od krave isto tako. Sir prodaj, prihod od kajmaka ostavi sebi, a od mlijeka trećinu u kuću, trećinu prodaj, a trećinu potkri’!
– Pa to je utjeha poreza! – konstatova moja baba da malo izazove Mrkušu misleći na utaju poreza.
– Ha, ha, ne budi naivna, nemaš ti godina za naivnost, prevalila si pedesetku, vrag te odnio! Ako je to čo’jkovo i tvoje je, a ono što je tvoje slobodno iskuči, da zlo ne čuje đe je! Vi idete u ote škole, vremena su se izmijenila, al’ je jedno ostalo isto i nikad se neće izmijenit’ – mušku je Bog dao jače tijelo, pa zato vi morate imat’ malo više u glavi i malo dinara za ne daj bože. Svaka žena mora svakoj kesi načinit’ duplo dno, svaka!
– Nema više u nas dinara, baba Maruška, sad su marke!
– Ajd u vraga, dijete! Ja pametnije stotinu rekla, ti se ufatila za ono čega nema! – frknu Maruška i popi pola čaše soka.
Mi smo iz pristojnosti slušale njene o muškinju i jedva čekali da potegne soka da bismo mogli babu zamoliti da nam objasni natenane šta je to utjeha poreza i kako tješiti poreze.
