Pod križem se mora razumijevati patnja i bol čovjeka, pojedinca ili člana nekoga društva, koji u svijetu određenom novcem, interesima, prljavim politikama i sukobima, traži mjesto da se ostvari i da, u odgovornosti pred svojom savješću i pred Bogom, gradi jedan novi svijet, otvoren budućnosti. Svijet solidarnosti i ljubavi, o kojoj je Isus toliko govorio i koju je ostavio čovjeku i svijetu kao mjerilo ponašanja i djelovanja
Piše: Franjo Ninić
„Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša…“ (1 Kor 15,17), piše Pavao svojim prijateljima u Korintu i sažima u jednu jedinu rečenicu značenje uskrsnoga događaja za čovjeka pojedinca, za Crkvu i svijet uopće. Čitati i tumačiti Uskrs u suvremenom svijetu izrazito je teško, a osobito je zahtjevno taj izvanpovijesni događaj trasformitati u praktičnu istinu, važnu za konkretni život i konkretnoga čovjeka u ovim našim lokalnim uvjetima, obilježenim beznađem, neimaštinom, lošim međuljudskim odnosima i nedostatkom iskrenoga sporazumijevanja među ljudima.
Unutar naših crkava i crkvenih zajednica ta središnja tema kršćanstva prihvaća se, interpretira i živi na nekoliko razina, od kojih svaka ima svoje značenje i svoje mjesto u svijesti ljudi.
Prva razina je ona pučko-tradicionalna. Uskrs kao blagdan proljeća i buđenja života povezan je s različitim pučkim običajima, duboko ukorijenjenim u dugoj tradiciji kršćanstva. Pri tome je od posebne važnosti vrijeme priprave za ovaj veliki blagdan, četrdesetnica ili korizma, određena pojačanom praksom posta, molitve i djela solidarnosti. Samo svetkovanje „misterija Kristova raspeća, smrti i uskrsnuća“ obučeno je u tipično pučke obrasce koji se svode na bojanje uskršnjih jaja, blagoslov jela, pripravu posebnih delicija i njihovo konzumiranje, itd. Suvremena potrošačka kultura, određena prisilom tržišta i njegovih mehanizama, dobro koristi ovu razinu pobožnosti, pa ju iskorištava za promociju svojih proizvoda te, slično kao za Božić, sva se medijska mašinerija pretvori u oglasni prostor za prodaju uskršnje vjere u jajima, zečevima, hrani i drugim ovozemaljskim potrebama čovjeka. Uskrs postaje blagdan kupnje i ponude materijalnih stvari.
Druga, konfesionalna razina je ona crkvena-dogmatsko. Teološka istina Kristova uskrsnuća, koja je u evanđeljima opisana kao neočekivani obrat vjere u pojavljivanju Raspetoga živim, kodificirana je u teologiji, liturgiji, navještaju i propovijedima u trijumf Boga nad tamom, smrću i izgubljenosti čovjeka u ovoj našoj dolini suza. Krist, „pobjednik nad grijehom i smrću“, postaje gospodar povijesti i života, uzvišeni Kralj svemira, a Crkva i kršćani, kao baštinici toga trijumfa, slave svoju tradiciju i svoj velebni „uspjeh“. Ostatak trijumfalističkoga kršćanstva, koje vlada nad svijetom i u duhovnoj i političkoj sferi, na mnogo se načina pokazuje upravo u uskrsnome vremenu. Vjera i njezina praksa ne sagledavaju se u cjelini događaja, od Velikoga Petka prema praznome grobu, od patnje i smrti prema nadi, nego obratno od trijumfa života prema patnji i smrti, činjenicama koje suvremena kultura cool-života zapravo drži dalje od očiju javnosti i modernoga života, koji želi biti samo i jedino dolce vita. Dogmatski je Uskrs zapravo radikalni zaokret u shvaćanju Isusa iz Nazareta i vjere u njegovu riječ prema čistim, sigurnim obrascima vjerovanja, zaokruženim u teološke definicije: Isus je Krist, uzvišeni Gospodin i Pantokrator, vladar nad svemirom, svijetom i čovjekom.
Treća, šira i malo spominjana razina uskrsnoga slavlja mogla bi se nazvati egzistencijalno-političkom. Ona ne negira niti pučko slavljenje niti dogmatske definicije, ali uzima ozbiljno u svoj horizonst razumijevanja činjenicu života, iskustva i stanje konkretnoga čovjeka i konkretne egzistencije u povijesti, društvu i praktičnom djelovanju. Uskrs ovdje nije samo vjerski, metafizički događaj sveden na tradiciju i uvjerenje kršćana, nego je on metafora prodora sveobuhvatne nade u ljudski život, u društvo, u politiku i povijest. Isusa iz Nazareta ne čita se više samo kao Pantokratora, pobjednika nad grijehom i smrću, nego se njegov život uzima u cjelini. Od rođenja do uzašašća, s time da se pažljivo pazi na dijalog Velikoga Petka i Uskrsa. Naš svijet, čovjek u tome svijetu, sa svim svojim patnjama, nesrećama, ratovima, neslaganjima i sukobima ne smije se prebrisati jednim potezom, činjenicom da je Isus pobijedio smrt i patnju, nego se mora upravo ta patnja postaviti u središte pozornosti. Kristov je križ temeljna oznaka svijeta. A pod križem se mora razumjeti i razumijevati patnja i bol čovjeka, pojedinca ili člana nekoga društva, koji u svijetu određenom novcem, interesima, prljavim politikama i sukobima, traži mjesto da bi se ostvario i da bi, u odgovornosti pred svojom savješću i pred Bogom, gradio jedan novi svijet, otvoren budućnosti. Svijet solidarnosti i ljubavi, o kojoj je Isus toliko govorio i koju je ostavio čovjeku i svijetu kao mjerilo ponašanja i djelovanja.
Uskrs se, promatrajući egzistencijalno Isusove učenike i učenice, događa u potpuno beznadnoj situaciji. Nakon tragedije Velikoga Petka, kada su Isusa ostavili i odrekli ga se svi koji su išli za njim, činilo se kako je sve što je govorio i činio postalo uzaludno i neostvarivo. Trijumf političke i vjerske vlasti nad njim, solidarnim sa siromašnima i odbačenima, borcem protiv umišljenosti i veličine vjerskih poglavara, zastupnikom onih koji su na rubu društva i religije, obnoviteljem istinske vjere u Boga, bio je potpun. Ostala je samo rezignacija i namjera vratiti se onamo odakle su došli. Isusu je prijetila sudbina svih zaboravljenih i ubijenih proroka. Samo beznađe i dezorijentacija. Nije li to slično životima mnogih ljudi koji su vjerovali u dobre ideje, društvene i političke, i bili spremni stati na stranu upravo onih za koje se i Isus zauzimao? Nije li i naš društveni i politički prostor obilježen upravo takvim beznađem i nesnalaženjem politike i politika da se ljudi, neovisno o tome bili kršćani ili nekršćani, vjernici ili ateisti, osjećaju nemoćnim da učine bilo što da bi stanje bilo bolje za toga maloga čovjeka, koji u znoju svoga lica želi živjeti život dostojan čovjeka? Izgubljena nada temeljna je oznaka i naših odnosa i našega društva i države. Naše iskustvo nije iskustvo Velikoga Petka niti Uskrsa. Ono je iskustvo Velike Subote. Imamo za sobom i patnju, križ i smrt, jer rat nije davno završio. Imamo i pranje Pilatovih ruku, neodgovornost i licemjerje novih rimsko-europskih imperatora, imamo i svoje velike svećenike i pismoznace koji šute i gledaju samo svoje male interese i čistoću svoje religije i vjere. Imamo i upravitelje bez konsenzusa o najtemeljnijim pitanjima, čuvare svojih stolica i privilegija. Imamo i siromahe koje nitko ne vidi, političke mesije koji obećavaju neku budućnost u zatvorenim nacionalnim „torovima“. Sve imamo, ali zapravo nemamo ništa, kako kaže jedna balada Đ. Balaševića. U naše beznađe i dezorjentaciju mora se ušuljati ona provala nade koja je zadesila Isusove učenike: „Učitelj je živ!“ Tu vijest oni nisu primili grupno, preko Facebooka ili Twittera, nisu je primili od službenih tumača vjere i vjerovanja, nisu je primili u ozračju bogatoga stola i pripremljeni četrdestodnevnim postom, nego upravo u situaciji potpunoga beznađa i straha od policije i rimskih vlasti. Ta je vijest promijenila njihove živote. Bili su spremni kasnije za svjedočenje te „provale nade“ dati svoje živote. Oni su se i životno i politički umiješali u svijet i počeli ga mijenjati na bolje, na prevednije i solidarnije društvo. Po cijenu života. Njihove su priče ispričane kasnije u Djelima apostolskim, u Pavlovim pismima, u ranim spisima kršćanstva, u tolikim mučenicima i svjedocima vjere. Do današnjih dana. Što znače oni današnjim našim političkim i vjerskim prvacima? Što znači ta probuđena nada današnjim kršćanima koji žive konkretno ovdje, u BiH, u našoj blizini.
Toliko je poznatih i nepoznatih kršćana i kršćanki koji su se u beznadnim situacijama zauzeli za dobro i mnogi od njih su to svoje zauzimanje platili i životom. Sjetimo se samo bezbrojnih žena i muškaraca koji su za vrijeme nedavnoga rata kod nas, riskirajući vlastiti život, spašavali one koji su bili „druge nacije i vjere“. Ili u II. svjetskom ratu. Najpoznatiji kršćanski svjedok toga doba bio je Dietrich Bonhoeffer (1906-1945), koji je svoj otpor nacizmu platio životom te u zatvoru svojom smirenošću i svojom kršćanskom vjerom pomogao mnogim zatvorenicima. Ovu političku uskrsnu vjeru posvjedočili su američki crnački pastor Martin Luther King (1929-1968) i salvadorski nadbiskup Oscar Romero (1917-1980) i platili je vlastitim životima. Ovo su samo neki primjeri ljudi koji su bili spremni, zato što su osobno čuli poruku „Učitelj je živ!“, za kršćansku vjeru i brata čovjeka uložiti vlastiti život. Ima i kod nas istih i manje dramatičnih primjera. Tomu pripadaju, iako ih je malo i za njih se ne čuje, oni političari i političarke koji se zauzimaju za ljudsko dostojanstvo, a u svojim su partijama ismijavani i odbačeni, te su svoje interese podredili interesima malih ljudi. Oni su također politički svjedoci Uskrsa.
Uskrs je, zaključimo na kraju, živa poruka čovjeku danas. Osobito živa poruka onima koji nose političku odgovornost za život čovjeka i šire društvene zajednice. Nije dobro ovu univerzalnu poruku nade svoditi na pučku folkloristiku niti na uske crkveno-dogmatske definicije. Ona je zapravo duboko ljudska, nekonfesionalna poruka da svijet može biti drukčiji, bolji, pravedniji i solidarniji. Nužno je samo čuti Vijest, okrenuti se od rezignacije i beznađa prema budućnosti. Već je to okretanje znak nade i znak nove budućnosti.
