Iza ogromnih zidova zgrade Bosanskog kulturnog centra, kroz duboke hodnike, negdje u kutu drugog kata ove kulturne institucije nalazi se neobičan, kistovima i bojama ispunjen umjetnički atelje.
Hari Ejubović, akadameski slikar i umjetnički rukovoditelj galerijsko scenske djelatnosti Bosanskog kulturnog centra otvorio je vrata ovog svog, nedavno osmišljenog, umjetničkog ateljea Hrvatskom glasniku. Djela koja smo zatekli ne samo da su nas oduševila i izavala divljenje, nego nas podsjetila kakvog Tuzla živućeg umjetnika ima, a koji skriven u umjetnuičkim prostorima BKC-a neumorno radi i sanjari.
Koliko god ovaj umjetnik širokog likovnog izraza govorio da dugo nije slikao, djela u njegovom malom ateljeu sigurno predstavljaju nezaobilaznu dionicu suvremene likovne umjetnosti.
Kaže nam da će ovaj prostor prerasti u atelje u kojem će stvarati mladi umjetnici iz Tuzle, ali trenutačno ovaj istaknuti umjetnik u njemu stvara velebna umjetnička djela vrijedna svakog poštovanja.
„Jednostavno moj posao je ovdje u Bosanskom kulturnom centru. Vezan sam i za scenu, a ne samo za galeriju, tako da ovdje provodim jako puno vremena. Svakom umjetniku treba vrijeme, treba nam mir, prostor koji je intiman i odvojen od publike, od kolega, ljudi koji ovdje svakodnevno dolaze. Zato koristim svaki slobodan trenutak da boravim u svom ateljeu. Ovdje ponovno učim slikati jer nisam slikao više od dvadeset godina“, kaže Hari Ejubović za Hrvatski glasnik.
Njegova umjetnička veličina, inspirativnost i nadahnuća očituju se u svakom pokretu kista. Kako i ne bi kada je likovnu umjetnost učio od najboljih.
„Ja sam Akademiju likovnih umjetnosti završio u vrijeme bivše Jugoslavije. Tada je u cijeloj Jugoslaviji bilo pet akademija, umjetnici su bili visoko cijenjeni, njihovo stvaralaštvo se smatralo jednim od najvećih bogatstava zemlje, a mnogi iako nisu među nama, žive kroz svoja djela. Tada smo radili predano i imali smo slobodu da budemo danima u svojim klasama kako bismo stvarali. To je ono što nedostaje svakom umjetniku, a fali i meni. Poslije dvadeset i sedam godina sam na neki način našao svoj prostor. Inspiracije imam i previše tako da je dovoljno da samo krenem prema bijelom platnu i počenem slikati.“
A u vremenu u kojem živimo, a to je vrijeme u kojem je više nego ikada živa ona andrićevska rečenica „Kad pamet zašuti, budala progovori“, umjetnicima nije nimalo jednostavno. Oni su pobunjenici takvih pojava, neumorni kritičari površnosti i kapitalizma.
Hari Ejubović ističe da nisu zapostavljeni samo umjetnici, nego čovjek općenito. Ovaj veoma talentirani i nadasve inspirativni umjetnik kaže nam da je uvijek uzore tražio u svojim profesorima koji su ostavljali trajne vrijednosti kroz svoja djela, a svoje gradove i države zadužili za stoljeća. Danas je to drugačije, jer je novac jedini koji sve određuje, a zbog pohlepnosti, ljudski duh kao da je nestao.
„Sistem je cijeli poremećen. Obrazovanje, zdravstvo, kultura su ugroženi. Ti segmenti bi morali biti briga države. Nema države koja ne ulaže u kulturu, u zdravu naciju i svakoj normalnoj državi je briga za obrazovanje na prvom mjestu. Tu leže naši ključni problemi u kojima treba tražiti uzroke današnje situacije u BiH. Nas umjetnika uvijek ima, imamo i sjajnih mladih umjetnika, jako talentiranih, ali kompleksno je pitanje postala ova naša država. A zapravo smo tako mali, kao ljudi smo jako jednostavni i dobri, nismo megalomani ni u čemu“, smatra ovaj akademski slikar.
Hari Ejubović je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1988. godine. Bavi se pozorišnom, scenskom i filmskom scenografijom, a surađivao je s vodećim bosanskohercegovačkim redateljima. Ejubović je i jedan od osnivača bijenala suvremene umjetnosti.
Otvorenost i srdačnost ovog samozatajnog umjetnika, koji u svojoj blizini ne želi mobitele niti bilo kakve vrste modernih uređaja, daje čovjeku neku posebnu energiju. Njegov dan započinje i završava na sceni Bosanskog kulturnog centra, odnosno iza njezinih zavjesa, gdje je pronašao svoj mirni kutak za maštu, osmišljavanje i duboke razgovore s njemu bliskim ljudima.
Maja Nikolić
