Toni Rajcer, mladi povjesničar je rođen 1995. godine kada je zvanično stao rat u Bosni i Hercegovini i potpisan Daytonski mirovni sporazum. Dvadeset i pet godina poslije mladi ljudi osjete posljedice rata, ali i osjećaju da je Dayton obilježio njihovo djetinstvo kao i obrazovanje. „Bosna i Hercegovina ima potencijala i ima budućnost, ali moramo promijeniti mnoge stvari, prije svega sebe, način razmišljanja i pokazati odlučnost i zajedništvo u rješavanju tekućih problema u državi“, kaže Rajcer za Hrvatski glasnik
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Toni, ti si rođen one godine kada je uspostavljen mir u Bosni i Hercegovini…. Danas, 25 godina poslije kako uopće gledaš na tu činjenicu da si rođen u godini kada je BiH podijeljena? Kako je Dayton utjecao na tebe, odnosno na tvoju generaciju
Rajcer: Mirovni sporazumi su ugovori koji za cilj imaju okončanje konflikta ili rata, ili barem njegovo mijenjanje u velikoj mjeri, kako bi se u kasnijoj fazi mogao rješavati na konstruktivniji način. Daytonski sporazum kao događaj je obilježio 1995. godinu jer je osigurao mir i kraj sukoba, ali će se pokazati ključnim čimbenikom koji je omogućio nastavak podjele unutar Bosne i Hercegovine, a time i nastavak sukoba i nacionalnih podjela.
HG: Što uopće ti misliš o ovakvom uređenju BiH, odnosno njenom Ustavu koji je uspostavljen Daytonom
Rajcer: Ustav se od svog donošenja do danas pokazao kao nefunkcionalan, prije svega zbog svoje skupe administracije, ali i zbog podijeljenosti po entitetskom i etničkom principu koji često onemogućava funkcionalnost institucija Bosne i Hercegovine.. Nisu uspostavljeni efektivni mehanizmi kontrole provođenja Sporazuma, niti sankcije. Bosna i Hercegovina je dobila višestepenu, nefunkcionalnu i ekonomski neodrživu strukturu vlasti koja predstavljala ogroman teret državi. Primjena Daytonskog sporazuma je u praksi otkrila sve njegove nedostatke, gdje međunarodna zajednica nije uspjela pronaći adekvatne metode koje bi pomogle u poboljšanju sporazuma i samog stanja u državi. Konačan efekat je stagnacija u materijalnom, društvenom i cjelokupnom razvoju.
HG: Kako gledaš na to da je BiH i dalje zemlja podjela?
Rajcer: Povijesno gledano, Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je oduvijek prisutna vjerska i nacionalna raznolikost, koja je zaslužna za izgradnju autentične kulture i tradicije na ovim prostorima. Upravo na nama mladima ostaje da njegujemo i izgrađujemo taj period koji je mnogi duži od perioda sukoba i predrasuda.
HG: Tvoje djetinstvo opet je vezano za posljedice rata koje su se tih godina itekako osjećale. Žive li mladi ljudi i danas u atmosferi ratnih priča?
Rajcer: Mladi ljudi se dosta često susreću sa ratnim pričama od strane svojih roditelja koji su bili suvremenici tog razdoblja, ali i od strane medija koji često zloupotrebljavaju ratna događanja te doprinose stvaranju predrasuda kod mlađih generacija. Trenutačno u Bosni i Hercegovini imamo nekoliko veteranskih udruga čiji je cilj da kroz interakciju sa mladima ispričaju svoja iskustva i da na taj način pomognu i izgradnji mira i rušenju predrasuda.
HG: Govori li se danas na fakultetima dovoljno o razdoblju 1992.-1995.?
Rajcer: Svjedoci smo da se o ovome razdoblju govori više od 20 godina govori sa različitih polazišta i aspekata. Obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini trebaju postupiti odlučno i bazirati se na jedinstvenom nastavnom programu koji će biti utemeljen kritičkim razmisljanjem i povijesnim činjenicama. Smatram osobno da se ovome razdoblju posvećuje nedovoljno prostora u školama i na fakultetima. Treba raditi na međusobnoj interakciji koja bi imala pozitivan utjecaj na razvitak moralnih vrijednosti i razumijevanja za ovo razdobljebosanskohercekovačke povijesti.
HG: Zašto si se ti odlučio za povijest?
Rajcer: Povijest za mene predstavlja višeznačnu znanost koja će povećati vašu kulturnu svijest i moralno razumijevanje svijeta u kojem živimo. Proučavanjem povijesti steći ćete niz prenosivih vještina, kao što je kritičko razmišljanje, razumijevanje prošlosti koja je oblikovala (i nastavlja oblikovati) globalne, nacionalne i lokalne odnose između različitih kultura i ljudi.
HG: Što misliš, ima li tvoja generacija i kapacitete i mogućnosti da ovu zemlju učini prosperitetnijom ili se radije odlučuju za ovu lakšu opciju, otići i sve napustiti?
Rajcer: Trend napuštanja mladih i općenito obrazovanih ljudi velik je problem za zemlju. Vjerujem da moja generacija ima iznimno velik kapacitet i može učiniti mnoge pozitivne stvari za razvoj države ali samo uz adekvatnu potporu sadašnjih vlasti. Bosna i Hercegovina ima potencijala i ima budućnost, ali moramo promijeniti mnoge stvari, prije svega sebe, način razmišljanja i pokazati odlučnost i zajedništvo u rješavanju tekućih problema u državi.
