U četvrtak, 8. lipnja, u samostanskoj i župnoj crkvi u Tuzli, proslavljen je blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove –Tijelovo. Budući da nestabilne vremenske prilike nisu dopuštale održavanje tradicionalne tjelovske procesije koja je usko vezana uz ovu svetkovinu, sveta misa je slavljena u crkvi bez uobičajenog pohoda s Presvetim oltarskim sakramentom crkvenim dvorištem. Svečano euharistijsko slavlje je predvodio gvardijan fra Željko Nikolić koji je u propovijedi spomenuo značenje Tijelova kao svetkovine po kojoj Isus ostaje trajno prisutan među nama. „Kad se Gospodin Isus nalazio pred odsudnim trenutkom svoga života, kad je trebalo da se rastane od svojih učenika i da ode k Ocu, ali prije toga da se popne na kalvariju i bude raspet na križ, prije odlaska pozvao je svoje učenike za stol, blagovao je s njima pashalnu večeru. Održao je govor u kojem je svojim učenicima rekao koliko ih ljubi i kako im želi ostaviti znak. Zato je i želio ostaviti trajan i pouzdan znak svoje ljubavi i prisutnosti među njima. I zato je našao idealan način i savršen trenutak. Uzeo je sasvim običan komad kruha i čašu vina, rekavši učenicima da je to njegovo Tijelo i Krv, da je tu prisutan On – njihov učitelj Isus. Tražio je od njih da ovakav obred ponavljaju neprestano jer će im to biti znak da je on među njima. Ovo su apostoli zaista prihvatili te su nakon Uzašašća na svakom svome sastanku lomili kruh i slavili euharistiju, što smo mi kasnije povijesno nazvali svetom misom. Dakle, kršćanska zajednica je bila svjesna Kristove prisutnosti u kruhu i vinu, u njegovu zajedništvu s vjernicima, ali i zajedništvu vjernika jednih s drugima“, neke su od misli gvardijana fra Željka Nikolića.
Povijest nastanka svetkovine i nazivi
Premda povijest nastanka ove svetkovine može djelovati banalno, ipak njezin sadržaj ostaje netaknuto uzvišen. Naime, početci slavlja Tijelova povezuju se s viđenjem koje je 1209. imala redovnica augustinijanka Julijana iz Lütticha u Belgiji koja se, kako je to Adolf Adam opisao u knjizi Slaviti crkvenu godinu, ukazao svijetli mjesečev kolut s tamnim mjestom. To je onda protumačeno kao nedostatak jednoga euharistijskoga blagdana u tijeku liturgijske godine. Tako je na njezin pritisak biskup Robert iz Lütticha 1246. u svojoj biskupiji uveo takav blagdan. Drugi događaj koji je snažno utjecao na čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezan je uz euharistijsko čudo koje se zbilo 1263. godine u mjestu Bolseni u Italiji. Tada je jedan svećenik slaveći svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv. Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru. Nakon ta dva događaja papa Urban IV. 8. rujna 1264. objavio je bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila brza smrt. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. (1316. – 1334.) u svojoj buli Transiturus proširio je blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu. Konačni poticaj svetkovanju Tijelova dali su pape Klement V. na koncilu u Vienni (1311. – 1312.). No pod ovom se stvarnošću ne misli samo na Tijelo, nego i na Krv Kristovu. Stoga je novi misal donio cjelovitiji naziv: Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Ovdje valja spomenuti kako je tajnu Krvi Kristove na osobit način u blagdanskom smislu istaknuo papa Pio IX. (1846. – 1878.), kada je 1849., nakon povratka iz zatočeništva, uveo blagdan Predragocjene Krvi stavivši ga na nadnevak 1. srpnja.
Hrvatski naziv Tijelovo, pa onda i Brašančevo, jest prijevod njemačkoga „Fronleichnam“. U nekim hrvatskim krajevima Tijelovo se zove i Brašančevo, a naziv potječe iz 18. stoljeća i dolazi od riječi brašno od kojeg se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovo Tijelo.
Hrvati Tijelovo nazivaju i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji don, Božji blagdan. U dubrovačkim krajevima i na Pelješcu Tijelovo se naziva Korosante prema talijanizmu Corpo Santo, što znači Sveto Tijelo.
