Naslovna HKD Napredak Večeras u Tuzli predstavljanje vrijednog povijesnog djela Ivana i Josipa Lovrenovića „Bosanski...

Večeras u Tuzli predstavljanje vrijednog povijesnog djela Ivana i Josipa Lovrenovića „Bosanski križ“

107

U organizaciji HKD Napredak Glavna podružnica Tuzla i Franjevačkog samostana Tuzla, večeras 23. rujna u 19,00 sati bit će predstavljeno vrijedno djelo, knjiga Ivana Lovrenovića „Bosanski križ“. Predstavljanje knjige bit će upriličeno u Galeriji Kristiana Krekovića u Franjevačkom samostanu uz izložbu fotografija Josipa Lovrenovića.

Predstavljači će biti fra Ivan Šarčević, fra Franjo Ninić, Enes Škrgo, nakladnik, Ivan Lovrenović, autor i Josip Lovrenović, autor fotografija.

Ivan Lovrenović je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca i publicista, a ovom knjigom „Bosanski križ“ podsjeća na vrijednu ostavštinu stare Bosne.

U najavi za ovaj lijep kulturni događaj kojim HKD Napredak Glavna podružnica Tuzla i Franjevački samostan Tuzla žele donijeti dašak povijesti, Ivan Lovrenović je za Hrvatski glasnik ukratko opisao značaj ove knjige i fotografija.

Na starim grobljima u središnjem dijelu današnje Bosne i Hercegovine mogu se vidjeti arhaični nadgrobni spomenici u formi diskoidnih stela, karakterističnih po osnovnoj ideji antropomorfnoga križa iz koje su u različitim varijacijama sve izvedene. Njima su se kršćanski grobovi počeli obilježavati od kraja XV. stoljeća, nakon osmanlijskoga osvajanja Bosne i propasti srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Tada se u Bosni i Hercegovini učvršćuju institucije osmanske teokratske države i forme islamske civilizacije, a nastaje društvo s tri oštro razdvojene religije/konfesije – vladajućom muslimanskom, te katoličkom i pravoslavnom, kojima se u drugoj polovici XVI stoljeća pridružuje i sefardsko-židovska.

Prethodna kultura obilježavanja grobova masivnim megalitima (stećak), zajednička svim stanovnicima srednjovjekovne Bosne, tada zamire, a obilježavanje grobova se diferencira konfesionalno, onako kako se konfesionalizira cijelo društvo. Antropomorfni križ kao novi oblik nadgrobne skulpture koji tada nastaje, vremenom se duboko uvriježio kod katolika u užem geografskom prostoru srednje Bosne (Mrkonjić-Grad – Kotor Varoš – Zenica – Livno – Prozor), i održao kroz stoljeća, sve do danas.

Nekoliko važnih momenata govori da ovu sepulkralnu umjetnost valja promatrati kao autohtonu povijesnu formaciju. Ona ima svoj prostor i svoje vrijeme, i unutar toga kronotopa ona se mijenjala i razvijala zanimljive mikroregionalne razlike, nikad ne napustivši početnu zamisao. Ima i reprezentativne lokalitete, osobito u krajevima oko Travnika i Jajca, na kojima je monumentalnost i estetska izražajnost dostigla vrhunce skulptorskoga i plastičnog umijeća i zrelosti.

Po nekim elementima simboličkog repertoara može se govoriti o vezi između stećaka i ovih antropomorfnih križeva. Međutim, prijelaz sa stećka, u čijoj osnovnoj zamisli leži ideja vječne kuće, na idejno i likovno potpuno drukčiju koncepciju uspravne stele oblikovane tako da u reduciranoj likovnoj stilizaciji spaja križ i ljudsku figuru, toliko je radikalan, da predstavlja još uvijek neriješenu zagonetku i izazov.

U prvom razdoblju vladavine Osmanlija (XVI. i XVII. stoljeće) kod katolika u Bosni ima žive dinamike i stanovitog višeg standarda u kulturnom i crkvenom životu, uz dodire sa crkvenom umjetnošću i prenošenje teološko-književnih obrazaca s evropskog Zapada. Baš u to razdoblje pada pojava ove sepulkralne kulture, koja svojim arhajskim i rustičnim stilom i ikonografijom, s mnoštvom motiva iz pučke kulture kao da predstavlja neku vrstu otklona od normiranih oblika crkvene kulture, pogotovo u kontekstu smjernica Tridentskoga sabora. Ona kao da predstavlja nekakvu paralelnu sakralnu kulturu. Začudnost toga dualiteta vrlo se živo osjeti kada u istom prizoru, na istom groblju gledate kako stoje jedni uz druge – stari antropomorfni križevi, i novi križevi uobičajenih formi. Kao da o istome govore dvama različitim, međusobno stranim likovnim jezicima.

Među simbolima na ovim spomenicima križ je daleko najzastupljeniji. Pojavljuje se u mnogim poznatim tipološkim verzijama, a i u nekim oblicima koji nigdje drugdje nisu zabilježeni. Prati ga redovito reljefni luk iznad križa, za koji se smatra da predstavlja nebeski svod kao simbol onostranoga vječnoga života. Križ je veoma često, gotovo obavezno, u društvu s lunarnim i solarnim simbolima, koji su prastara simbolička baština sa značenjem cikličnih promjena, povratka oblika i obnove života, prisutna i na stećcima. Polumjesec, u kombinaciji s križem ili sam, postavljen u različitim položajima, različito dimenzioniran, drugi je najčešći motiv na križevima. To je drevni simbol u kojemu su naslojena mnoga značenja i smislovi, a u kombinaciji sa zvijezdom u različitim položajima polumjesec se u simboličkom repertoaru južnoslavenskoga svijeta uvriježio u srednjem vijeku davno prije osmanlijskih osvajanja. Mnoštvo je drugih ikonografskih i simboličkih predstava, koje tek čekaju na stručno i znalačko odgonetanje i interpretaciju. Mnogi od njih očigledno potječu iz paleobalkanskoga simboličkog repertoara, čija su nam značenja danas slabo poznata.

Epigrafika bosanskih križeva važan je izvor za jezična, povijesna, genealoška, onomastička izučavanja. To se naročito odnosi na mlađe spomenike, od XVIII. stoljeća nadalje, koji su prepuni latiničkih natpisa, ali su važni i oni u bosanskoj ćirilici iz rane razvojne faze ovih stela, kakva se njegovala i na stećcima. Njih je do sada ustanovljeno vrlo malo, ali utoliko su dragocjeniji. Cijeli taj pisani arhiv u kamenu jedno je od važnih, do danas neistraženih naslijeđa stare Bosne.

Koliko je poznato, nadgrobnih spomenika donekle sličnih bosanskim antropomorfnim križevima ima u većoj koncentraciji još samo na jednom mjestu, vrlo daleko od Bosne – u Baskiji (Euskal Herria), i to najviše u francuskom dijelu Baskije (Iparralde), te znatno manje u španjolskom dijelu (Hego Euskal Herria, Hegoalde). Ne postoje nikakve naznake po kojima bi se ove dvije sepulkralne pojave mogle dovesti u generičku vezu.

Antropomorfni križevi iz srednje Bosne unikalan su balkanski kultni i umjetnički fenomen, koji zaslužuje sistematičnu istraživačku, znanstvenu i zaštitnu pažnju. Ona bi trebala jednako uključivati sve relevantne discipline: teološko-religiološku, arheološku, kulturnopovijesnu, estetsko-ikonografsku, historiografsku i druge. Nažalost, do danas su o tomu objavljeni samo znanstveno-istraživački radovi Paole Korošec i Đoke Mazalića, oba još u pedesetim godinama XX. stoljeća.

HG