Piše: Ivona Grgić
Preko puta Antana, najvećeg fejzbučara među fejzbučarima, stanuje komšija S. Taj komšija S. je rođen 1964. godine, a njegovo je rođenje uveselilo čitavu porodicu, jer su prije njega rođene četiri curice. Ime mu može biti i Srećko jer je donio ogromnu sreću, a može biti i da se zove Slavko, jer se njegovo rođenje danima slavilo, a ne bi bilo čudno ni da se zove Slobodan, jer je njegova majka iskusila nevjerovatnu slobodu od poganih seoskih jezika nakon njegovog rođenja. Bilo kako bilo, ime ne nosi čovjeka već čovjek ime, pa ćemo ga oslovljavati za potrebe ove i svih narednih priča sa komšija S. Izdvajan od sestara po svim osnovama samo zato što je muško, živio je svoj savršeni život taj moj komšija, a kada se zamomči uze cigaru u usta i okusi čašku, pa se ni od jednog ni od drugog više ne odvoji. Otac mu je kao i većina rudara ponekad znao flaši ugledati dno i tada je bilo malo galame u kući, ali ništa strašno i nepopravljivo. Tek nakon S. pijanki shvatiše njegovi da su goleme greške načinili, ali kasno. S. svaki posao postade mrzak, a svaka se kapljica ljutog od njega krila kao đavo od krsta. Otac mu je trajno prestao piti kada je uvidio kako je imati lokadžiju u kući, a svu su ispečenu rakiju držali kod komšije u podromu i sipali je po potrebi kad ko bane. Jednog dana S. otac jedva privoli sina što prijetnjama što lijepom pričom da uzašovi bašču viš kuće. Čak mu je obećao i poločicu rakije kad završi. S. se obradovao i sa uživancijom radio dok su mati, otac i sestre u udaljenoj njivi tovatili sijeno na volovska kola i prevlačili ga kući. S. je radio naporno i vrijedno, a kada je ušao u kuću po cigare, ašov je nestao. Niko od komšija ne htejede S. posuditi ašov, pa kada njegovi dođoše zatekoše neurađeno posao i nastade galama.
– Tajo, znaš me! – poče se S. pravdati – Ja sam njega, da izvineš, bio prislonio uz…
– Ne vjerujem ti ništa baš zato što te znam!
Antin jedanaestogodišnji priđe S. ocu i reče da je vidio S. kako sakriva ašov u živiku. Pokaza tačnu lokaciju, pa sporna alatka bi pronađena. S. dobi preko leđa štilom i zakle se sebi da će se osvetiti dječaku koji se hinjski smijuljio. Prošla je godina dana, možda i jače. S. koji je pušio pred kućom uoči da se dječak izdvaja od grupe đaka, hita kući, ostavlja školsku torbu na vanjskom stolu i uletijeće u kuću bezbeli da uzme nešto za školu što je bio zaboravio. S. brže bolje priđe u njihovo i sakri torbu pod kacu koja je bila ispod verande. Kad dječak izađe nastade frtutma.
– Mamice, neko mi ukr’o torbak.
– Lažeš! Baš kome treba tvoj torbak! To ti nećeš u školu, pa si ga sakrio. Bezbeli danas ispituju! Saš vidit’ Bogu svog! – izdera se žena i dječak fasova.
S. im naveče ispriča da je vidio dijete kako pod kacu krije torbu.
– Nisam! To je on uradio! – poče dijete plakati.
– Tako sam i ja govorio za ašov, al’ mi niko ne povjerova! A ja ga sakrio, jer mi je bilo mrsko radit’. – poče S. lagati znajući da mu je dječak sakrio ašov, jer su mu bile drage svađe u S. dvorištu.
Dječak shvati da mu se S. osvetio za ašov, pa se sutradan sprijateljiše po staroj, modifikovanoj izreci – bolje pakt nego rat! Toliko su postali dobri da, kada ostanu sami, dječak S. iznese rakije, a S. dječaku soka na razgađanje. Kod Ante se krio sok, jer je dječak mogao popiti kišu božiju soka, baš onako kako se kod S. u kući krila rakija. Potrajalo je njihovo prijateljstvo sve dok ih Anto i Antinica ne ufatiše u razmjeni naslonjene na tarabu, pa se i od dječaka poče kriti rakija kao i od S.
– Ženo – izusti Anto i potegnu gutljajčić iz čaške sa šljivom – mi se sve rugali komšijama što od punoljetnog sina S. kriju rakiju, sto ti gromova, a spali smo na to da od ovog našeg bale koji nema ni dvanest’ ljeta u dupetu žestinu krijemo!
Antinica uzdahnu i sebi u njedra reče:”Isti ćaća.”
