Vinko Dobrinić jedan je od najznamenitijih članova HKD Napredak Tuzla u njegovoj novijoj povijesti. Ovaj istinski entuzijast i zaljubljenik u tamburašku glazbu ostavio je tijekom svog života neizbrisiv trag na glazbenim stranicama našeg prostora. Vinko Dobrinić napustio nas je 15. prosinca 2008. godine nakon duge bolesti, a o njegovoj glazbenoj ostavštini i godinama nakon njegovog odlaska govore njegova djela.
„Vinko Dobrinić nas je okupljao u najteže ratno vrijeme i svi smo zavoljeli tamburu zahvaljujući upravo čika Vinku. Ja sam u to vrijeme počeo dolaziti na probe tamburaške sekcije u Franjevački samostan, jer sam se osjećao lijepo u tom društvu, osjećali smo se, u ta teška vremena, sigurno na neki način, iako smo svakodnevno rizikovali svoje živote kako bi dolazili s jednog kraja grada na drugi da učimo svirati sa čika Vinkom“, prisjeća se Vedran Čičak, jedan od najznačajnijih solista na tamburi u Bosni i Hercegovini, a koji je svoje prve glazbene korake napravio upravo uz Vinka Dobrinića.
Vinko je rođen u građanskoj obitelji Božice i Juraja – Đure. Bio je brat blizanac Vladi. Bili su vrlo prepoznatljivi i danas ih se mnogi sa radošću prisjećaju. Nakon završene gimnazije u Tuzli, studirali su i završili Građevinski fakultet u Zagrebu, te se vratili u Tuzlu 1956. godine i tu zasnovali svoje obitelji.
Velika ljubav čika Vinka, kako su ga svi zvali, bila je tambura. Još od rane mladosti s bratom Vladom i bio je član tamburaške sekcije Miška Katušića. Nakon umirovljenja Vinko se bavio isključivo edukacijom mladih u školama tambure u sekcijama kulturno umjetničkih društava „Cerić“ i HKD Napredak. Njegov istančan izbor serioznih partitura klasične glazbe i priređivanja za izvođenje u tamburaškom muziciranju obilježio je ovaj njegov rad. Mladi su ga zvali „profesore“, a on je to u svojoj bogatoj i senzibilnoj duši i bio. Prezentirao je sa svojim učenicima na najbolji način grad Tuzlu i Bosnu i Hercegovinu na međunarodnim natjecanjima tamburaških amaterskih orkestara.
„Mnogo smo nastupali i još više vježbali. Odlazili smo na probe i tu provodili sate, svirajući, slučajući, družeći se. Nakon proba nosili smo instrumente kući i tamo nastavljali. Čika Vinko nam je svima usadio ljubav prema toj vrsti glazbe i mi smo tu ljubav širili dalje. Pokretali smo sekcije, škole, dogovarali se i spontano družili svirajući tamburu. To su predivna vremena , uspomene i vješitne za cijeli život“, prisjećaju se članovi tadašnjih orkestara na čijem je čelu bio Vinko Dobrinić.
A ti orkestri postizali su i značajne uspjehe. Visoka profesionalna razina na kojoj su radili omogućila im je da svoje glazbeno umijeće predstave i na nekim od najznačajnijih natjecanja u svijetu tamburaške glazbe, te brojne nagrade i priznanja u zemlji i inozemstvu.
Vinko Dobrinić bio je dobra duša tamburaške glazbe tuzlanskog kraja. Bio je to gospodin s leptir mašnom i urođenim gospodskim manirima i šarmom. Danas je naša obveza da ga se sjećamo, da mu poklanjamo ove redove i da priču o onome što je čika Vinko Dobrinić prenosimo na nove naraštaje.
Imamo se čega sjećati o čemu pričati.
Barbara Pavljašević
