Zapisao: pokojni Ćazim Sarajlić (siječanj 2017.)
U višedesetljetnoj duhovnoj, kulturno prosvjetnoj egzistenciji HKD „Napredak“ bilo je i danas ostalo stjecište najplemenitijih ideja kulture provenijencije. Od svog osnutka pa do danas okupljali su se i zbrinjavali mladi, talentirani pojedinci različitih profesionalnih usmjerenja, likovne, glazbene umjetnosti, književnosti. Pomažući mlade, talentirane ljude skromnog imovnog stanja, na poseban način je promovirana domicilna kulturna sredina, kulturni prostor našeg podneblja, odupirući se osrednjosti i sivilu, ostavljajući dubok trag za buduća vremena.
Među štićenicima Napretkove ideje našli su se pojedini koji su u svom stvaranju nadišli okvire zavičaja upisujući se u kalendar besmrtnih, postajući građani svijeta.
Što je ostalo od one velike ljudske tajne da se čovjek odredi vremenom, ali i vrijeme odredi prirodom svojstvene prirode. Oni su, svaki ponaosob, afirmirali život, ali i ljepotu stvaranja. Kao da su se držale one životne maksime A. B. Šimića: „Čovječe, pazi da ne hodaš malen ispod zvijezda!“.
U duhovnoj enciklopediji „Napretka“ našao se i Ismet Mujezinović, akademski slikar. Čitavo njegovo slikarsko odrastanje bilo je u znaku nesebične potpore HKD „Napredak“. Prvi put se pojavljuje u Sarajevu sa samostalnom izložbom slika. U dvorani Napretkove palače 1926. godine njega primjećuje dr. Niko Andrijašević, govoreći o mladom petnaestogodišnjem Mujezinoviću. Zahvaljujući njemu, Mujezinović dobiva novčanu potporu koja mu je omogućila da se upiše na Kraljevsku akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu. Čitavo njegovo školovanje u Zagrebu bilo je prožeto nezaobilaznom potporom „Napretka“. Studirajući od 1925. Do 1929. godine Mujezinović je postigao nadprosječne rezultate. Profesori su mu bili Ivan Meštrović, Josip Kljaković, Vladimir Becić, tada afirmirani umjetnici. Za nadprosječne rezultate u tijeku studija dobija godišnju nagradu – stipendiju Ivana Meštrovića. „Napredak“ mu je izdao prigodni novogodišnji kalendar sa reprodukcijama Mujezinovićevih djela i na taj način omogućio dalje nesmetano školovanje. U tadašnjim listovima i revijama o njemu pišu književnici i slikari, Jovan Kršić, Đoko Mazalić, Rudolf Zaplata, Borivoje Jeftić, dr. Niko Andrijašević, Isak Samokovlija, Meša Selimović…
Drugo i treće desetljeće prošlog stoljeća bilo je najplodonosnije Mujezinovićevo slikarstvo. Njegov rad je uporno pratio dr. Niko Andrijašević koji mu je bio veliki prijatelj i mecena, kao i „Napredak“.
Živimo u vremenu u kojem je došlo do pucanja starih tablica vrijednosti za koje nemamo autentičnu zamjenu. Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ dokazalo se kao društvo širokih vidika. Ono je iznjedrilo besmrtne duhovne vertikale poput Ive Andrića, Ismeta Mujezinovića. Oni su, svaki na svoj način, ostvarili djela neprolazne vrijednosti, slaveći život, tu temporalnu ljudsku vrijednost, živeći po mjeri čovjeka i na način lijepog. Ili kako bi to mudri Andrić rekao: „Svi pravi životi su lepi i teški.“.
Upoznavali su ljepotu i muku stvaranja na sebi svojstven način. Ima u tome nečeg dubljeg. Oni su se izdigli izvan sredine koja im je bila tijesna i malena. Slijedeći ideju ktitora HKD „Napredak“ našli su se na osunčanim horizontima duhovne radoznalosti svoga vremena.
