Kraj rata je za mene značio ogromnu radost, jer su konačno moje tetke i ujaci mogli doći iz Austrije. Mnogo sam ih se bila uželila, a potajno sam se nadala da će se vratiti da ostanu. To se nažalost nije desilo, pa sam bila osuđena da ih nekoliko puta godišnje jedva čekam i da ne spavam onu noć pred njihov dolazak. Te su noći bile nesnošljivo duge, a neki trnci miline su obuzimali moje tijelo. Uvijek sam ih ispitivala kad će se vratiti zauvijek, a oni su mi rekli da će to biti onda kada zarade penziju. Preračunavala sam njihove godine do penzije, dodavala ih na njihove biološke godine i od tog broja oduzimala razliku godina između mene i njih. Račun mi se nije dopao, pa sam gorko plakala. Onda su mi govorili da je Zemlja okrugla i da se možda meni u životu ispriječi da ja odem živjeti gdje bliže njima. Ni ta mi se ideja nije dopala, pa mi je to čekanje njihovih penzija malo lakše palo. Nakon jednog takvog jedva čekanog dolaska moje najmlađe tetke, posjede ona svoju djecu i mene za sto da jedemo. Onda nas upita šta ćemo jesti. Ovo me pitanje iznenadilo, ma šta iznenadilo, šokiralo, jer se nas djece podmajevičkog kraja ovako nešto nikad nije pitalo. Mati skuha ručak, pričetverostruči kuhinjsku krpu i na nju stavi šerpu variva ili tepsiju pite. Potom iznese hljeb i so i eventualno salatu ako je sezona. Onda tetka poče nabrajati šta sve ima, a meni koja volim isprobavati nova jela, uho ostane na riječi špek.
Jedva sam gutala onu slaninu iz inata iako je nisam neki ljubitelj, a kasnije sam je u životu počela jesti kada sam otkrila da stvarno šmeka sa bijelim lukom i domaćim hljebom iz kojeg se puši. Naredni je dan opet tetka po istoj proceduri nabrajala jela, a meni opet uho ostade na do tad nepoznatoj riječi puter. Jedva sam čekala da i to okusim i dobila komad hljeba namazan margarinom kojeg ne volim ni danas dan. Naredni dan nisam htjela rizikovati. Nabraja ona jela, pomenu nekakav kordon blu, a ja navalila da hoću prženice iz rerne sa salamom Poli iako su se svi izjasnili da hoće blu. Dobi ja prženicu sa salamom poredanom odozgo, a ostali kordon blu. Ma oči mi gutaju onaj blu, a prženica neće niz grlo ni nazor i ja onako punih usta zaprijetim tetki sve skupa sa kažiprstom dignutim u visinu očiju:”Slušaj ti, u Bosni si i nemoj više da čujem da si jela krstila tim stranjskim nazivima. Slaninu zovi slaninom, margarin margarinom, a ovaj blu piletinom! Inače ću se naljutit’ i neću ti se više radovat’, je l’ jasno? Ženo božija, ja glada ostad’o pokušavajući da ispanem kulturna, dosta te više!” Tad sam obećala sebi da ću jednog dana znati nekoliko, kako baba reče, stranjskih jezika. Odrasla sam i ispunila obećanje dato sebi u sebi nad tanjirom u kojem je bila prženica. Ja i danas dan jedva čekam da mi dođu tetke i da se okupimo za istim stolom, pa makar jele slaninu sa kriškama namazanim margarinom.
