BOSNA JE (I) FRATARSKA
Poruka poglavara bosanskih franjevaca
članovima franjevačke zajednice
Zadnjih desetljeća dominantna i često ponavljana teza s obzirom na identitet Bosne i Hercegovine glasi: Bosna je i muslimanska i srpska i hrvatska. Ovih dana, s tim u svezi, prisjećam se riječi predsjednika g. Izetbegovića prigodom jednog susreta: “Bosna je i fratarska”. Prisjećam se i davnih riječi biskupa Strossmaycra: “Ima jedna, istina, plemenita gospoja, koja je od blizu pet vjekova bijedna, da, sasvim bijedna udovica (…) te neprestano niz gospodsko lice roni grozne biser suze, a nikoga nema, tko bi joj suze otro, tko bi ju utješio, tko bi se za njih pobrinuo. Ta plemenita udovica, naša je Bosna, negda ponosna, a sad potlačena, i upropaštena.”
Tako je to s Bosnom često bivalo, čini se daje to slučaj i danas, da je i danas robinja nečijega nasilja. To nas boli i zabrinjava, te smo uvjereni da je došlo vrijeme, kako netko nedavno reče, “za izvorno franjevačko nadahnuće i djelovanje”..
Danas smo, naime, svjedocima kako društveni sustav neslobode polako ali sigurno propada, a novi slobodni i demokratski se mučno i neizvjesno rada. Država Južnih Slavena u čiju je idejnu projekciju, ne treba to kriti jer razloge znamo, ugrađen ne jedan franjevački san i napor – sramno je propala, rušeći samu sebe, ratujući protiv sebe, ubijajući okrutno vlastite državljane. Stvara se novi politički reljef na slavenskom jugu i mi to sa strepnjom promatramo, sa strepnjom, jer se naša Bosna našla na dramatičnoj i opasnoj raskrsnici. Ili će steći državnu samostalnost, prvi put poslije srednjovjekovnog kraljevstva, i ući u slobodni svijet suvremene civilizacije, sa Slovenijom i Hrvatskom, ili će, raskomadana, nestati u nekom novom obliku balkanske satrapije.
Neki predlažu pogodbu, no naše sedamstoljetno franjevačko poslanje u Bosni nikad nije bilo pod znakom pogodbe. Uvijek je bilo samo jedno – bezuvjetna ljubav i bezuvjetno služenje. Svojoj zemlji i svome narodu. Zato i smijemo kazati daje Bosna – franjevačka zemlja. Zato su bosanska i franjevačka povijest – jedno. U tome je i sav onaj duboki i jednostavni smisao riječi fra Joze Markušića, koji reče da bi rušenje Bosne bilo “izdaja povijesti, naše duše”.
Zadnjih stotinjak godina franjevci, opet iz poznatih razloga, nisu imali neku naglašeniju ulogu u društvenom niti u crkvenom životu. Pažnju su poklanjali dušobrižništvu, usavršavanju školstva i općem kulturnom djelovanju. Sto se tiče istupa u javnom životu, franjevci su kroz to vrijeme bili vrlo suzdržani. Na tu suzdržanost i njezine razloge upozorava i okružnica provincijala bosanske franjevačke provincije od 20. studenoga 1928. godine (vrijeme poslije atentata na Stjepana Radića): “Mi moramo biti za naš narod; i moramo se za njega po svemu žrtvovati; i uvijek za njegovo dobro na neustrašivom mjestu postojati! Ali mi nismo političari, a još manje strančari (…) Birali smo (poslanike i političare), neka oni dalje rade! Svaki po svom mandatu i odgovornosti, ne samo jutra i večeri – nego i narodnog suda u povijesti! Nas nije nitko birao, a moguće nije ni htio birati (…) Mi ćemo reći svoje u pravo vrijeme i na doličan način, ali to može biti samo u prekretnicama vremena i pitanjima osnovne važnosti.”
Čini se daje ovo vrijeme franjevački čas. Kad se mnoga duša koleba, kada je u opticaju tako mnogo i nejasnih i nepromišljenih, a i smišljeno odbačenih “rješenja”, mogućnosti, kad jc mnogo nesreće, potrebe i straha – čas je za hrabrenje, za poticaj. Bosna je zemlja i nama dosuđena, a i mi njoj. Očekuje ona, da joj i danas budemo sol, sol vjere, narodnosti i europske civilizacije.
Za nas bosanske franjevce povjesničari će vrlo rado kazati, da smo, u skladu sa svojim vjekovnim naslijeđenim tradicijama, bili skloni suradnji i tolerantnim odnosima sa srpskim i muslimanskim narodnim prvacima. To franjevačko raspoloženje zabilježio je i kroničar O. Knezović riječima da fratri “stoljećima žive zajedno s muslimanima i pravoslavnima, razumiju jedni druge, zato međusobne odnose žele da rješavaju na priznanju čovječnih prava jednih prema drugima, na čovjekoljublju i bratskoj uvidavnosti. Oni poštuju ljudske svetinje, bilo vjerske, bilo nacionalne, a pravdu i to poštivanje traže i za se”. Zato i stoji mišljenje da su bosanski franjevci, uza sve što su bili oduševljeni Hrvati, uvijek računali s realnom društvenom zbiljom, te nisu nikad prihvaćali ekskluzivne struje u ideologiji hrvatskog pokreta. Ne čine to ni danas. Ne čudi onda što mnogi misle poput biskupa Strossmayera koji jc pisao u Vatikan 1878. godine da se, kad je u pitanju Bosna, “prvo imaju saslušati mišljenja bosanskog svećenstva (a bili su to praktično samo franjevci) budući daje ono najbolje upućeno u bosansko-hcrcegovačke prilike, kao i činjenicu da najbolje osjeća potrebe budućega razvoja”.
A kad je danas u pitanju Bosna i kad nas pitaju, onda smo mi – s onu stranu politikantstva i strančarenja – zajedno sa svojim pukom, za suverenu, samostalnu, slobodnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Nećemo se ustručavati ovo i javno kazati. Svjesni srno, naime, daje Bosna nama takva dosuđena, a očito i mi njoj.
Sarajevo, veljača 1992.
