Oko dvije tisuće slučajeva nasilja u obitelji prijavi se na godišnjoj razini u Federaciji Bosne i Hercegovine od čega trećina bude procesuirana. Slična statistika je u svim kantonima gdje je protekli tjedan završena javna rasprava o dokumentu koji bi trebao doprinijeti prevenciji i borbi protiv nasilja u obitelji. I ove i prošle godine bilježi se porast broja prijavljenih slučajeva. Razlozima se još niko sustavno ne bavi, a stručnjaci na terenu povezuju i ovaj negativan trend sa novonastalim okolnostima u vremenu pandemije koronavirusa.
Tuzlanski kanton ove godine bilježi povećanje broja prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji. Statistički podaci ne govore i o stvarnom broju, jer je mnogo sivih zona u kojima nasilnici djeluju.
„Za devet mjeseci ove godine, prema nadležnom kantonalnom tužiteljstvu policijski službenici su uputili 112 izvještaja o počinjenom krivičnom djelu što je za 10 izvještaja više nego u istom periodu prošle godine. Također, u posmatranom periodu prema nadležnim općinskim sudovima upućeno je 108 zahtjeva za 206 zaštitnih mjera shodno Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici“, navodi Amra Kapidžić, glasnogovornica Uprave policije MUP-a TK-a.
O povećanju broja prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji, kao i potrebi za pomoći i podrškom žrtvama govore i podaci iz Centra za socijalni rad Tuzla. Socijalni radnik Nedeljko Jurkić navodi da su do početka prosinca zaprimili 179 prijava nasilja u obitelji, dok voditeljica Sigurne kuće, Danijela Huremović kaže da su ovdje smjestili 90 osoba, a za 270 pružili ambulantnu pomoć. Razlozima povećanog broja slučajeva nasilja u obitelji nitko se sustavno ne bavi, a stručnjaci na terenu u razgovoru sa žrtvama povezuju ovaj negativan trend s novonastalim okolnostima u pandemiji.
„Povećan nivo stresa, povećan nivo ljutnje, mnogi su ostali bez zaposlenja ili je taj posao upitan što svakako izaziva dodatnu ljutnju, dodatnu agresivnost i nezadovoljstvo, što može kulminirati nasiljem u porodici i većinom su to osobe koje imaju istoriju nasilja u porodici. Međutim, ove godine se to konstantno dešava, učestalije je i ima neke druge oblike, ako je do tada bilo psihičko, sada je preraslo i u fizičko nasilje. U ovakvim slučajevima nastupila je potpuna nemoć kako se nositi sa životnim problemima koje se onda pretvara u to nasilje u porodici“, navodi Huremović.
„Žrtve se često odluče da ne žele da procesuiraju počinitelje nasilja u porodici iz razloga što su one materijalno i ekonomski ovisne o nasilnicima. Veliki broj žrtava nasilja su nezaposlene osobe. Imamo i veliki broj ponavljajućih slučajeva, jer se nije dovoljno radilo na prerađivanju traume. S jedne strane, veliki je broj partnera koji nisu htjeli da se uključe u savjetovalište za parove, a s druge strane žrtva nije psihički spremna otići od nasilnika, odnosno početi samostalan život“, ističe Jurkić.
Da bi se moglo reći da je jedna žrtva nasilja u obitelji adekvatno zbrinuta, potreban je sustavni pristup koji podrazumijeva multisektorski rad. Međutim, sredstva koja su dostupna često nisu dovoljna da bi svako na svom nivou obavio posao dosljedno.
„Centar za socijalni rad kao organ starateljstva je prepoznat u svim zakonskim okvirima kao neko ko je u obavezi da prijavi nasilje u porodici nadležnim policijskim stanicama, Tužilaštvu i svim onim drugim institucijama kojima imamo potrebu da prijavimo. Ono što je zadaća i uloga Centra za socijalni rad je da pruži pomoć i podršku žrtvama nasilja. Žrtve nasilja mogu ostvariti privremenu i stalnu pomoć, kao i jednokratnu novčanu pomoć. Međutim, mi moramo biti svjesni da je naš budžet nedovoljan da pokrije sve potrebe koje imamo na terenu“, rekao je Jurkić.
I Jurkić i Huremović ističu da je nužno stalno educirati javnost o pravima i obvezama koje imaju kada je ova oblast u pitanju, ukazivati na dosljedno provođenje postojećih zakonskih odredbi, ali i inzistirati na izmjenama tamo gdje one nisu odgovarajuće. Slaže se sa ovime i Fatima Bećirović iz Gender centra Vlade Federacije BiH koji su korodinatori Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji.
„Građanstvo i šira javnost problem nasilja posmatra kao privatni problem, ne reagira u situaciji kada je svjedok nasilju ili ne zna kako da se postavi šta da uradi, a s druge strane imamo i stručnjake koji nisu u potpunosti unaprijedili svoje znanje, kapacitete, resurse na način da mogu da primjene zapravo sve ovo što zakon nalaže.“
Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji 2021.-2027. trebala bi biti usvojena do kraja ožujka naredne godine. Preventivni programi biće u fokusu, a cilj je da što veći broj nasilnika bude prijavljen i procesuiran, da žrtvama bude omogućena adekvatna pomoć i podrška i u konačnici smanjen ukupan broj slučajeva ovog kaznenog djela.
E.A.
